Važno je znati ko je bio Mehmed Džemaludin Čaušević

Preporučila bih knjigu „Mehmed Džemaludin Čaušević“ od Enesa Karića, koja predstavlja skup tekstova istog autora o našem dugogodišnjem reisu Džemaludinu Čauševiću. Važno je znati ko je bio ovaj čovjek, koji je samo jedan u nizu velikih ljudi s naših prostora, iz Bosne i Hercegovine, o kojima se nakon 1945. nije govorilo niti pisalo, o kojima se nove generacije nisu upoznavale jer to tada nije bilo popularno.

Danas se o njima piše, pa je lijepo da znamo ko su oni bili, za šta su se borili, kako su nastojali popraviti stanje muslimana na ovim prostorima. Nisu tako davno živjeli, ostavili su velika djela i mnoge stvari koje su nastojali popraviti mogle bi se primijeniti i na današnje vrijeme. Jedan od njih je i reis Džemaludin Čaušević o kome će biti riječi u nastavku gdje su izdvojene samo neke crtice iz ove knjige, a za potpuniji uvid u djelo ovog alima potrebno je, naravno, pročitati cijelu knjigu.

Mehmed Džemaludin Čaušević (1870. – 1938.) bio je muslimanski prosvjetitelj, reformator, vjerski lider, reisul – ulema bosanskohercegovačkih, a potom jugoslovenskih muslimana. Borio se za obnovu vjerskog i društvenog života. Pitanja za koja se zalagao u tom periodu aktuelna su i danas među bosanskim muslimanima.

Rodio se u periodu pred odlazak Osmanskog carstva s ovih prostora, živio u periodu Austro – Ugarske, dočekao I svjetski rat i ulazak Bosne i Hercegovine u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije. Period u kome je djelovao bio je izuzetno težak za muslimansko stanovništvo na ovim prostorima. Muslimanski narodi Balkana smatrani su ostatkom „Bolesnika sa Bosfora“. Taj ostatak će se tokom XIX i XX stoljeća uklanjati sa Balkana bilo genocidnim pohodima, bilo iseljavanjem u Tursku ili, napokon, ekonomskim slabljenjem i duhovnim i materijalnim devastiranjem. Muslimani Balkana bili su prepušteni Islamskoj zajednici, a sama Islamska zajednica nije mogla puno učiniti jer je sve više siromašila jer je bila lišavana svojih vakufskih imanja.

U ovakvim prilikama na čelo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1913. godine dolazi reis Džemaludin Čaušević koji će svim silama nastojati popraviti položaj muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i šire. Veliko njegovo zalaganje na ovom polju, njegov rad, njegov bol zbog lošeg stanja muslimana i njegova iskrena volja da popravi položaj svog naroda dali su mu veliko mjesto u našoj historiji i razlog su zbog kojeg možemo biti ponosni na ovog velikog čovjeka i zbog kojeg treba da znamo makar osnovne stvari za koje se on borio i u koje je uložio cijeli svoj život.

Rođen je 1870. u mjestu Arapuša kod Bosanske Krupe. Pred svojim ocem, učenim Ali – hodžom, završio je početno obrazovanje. Nakon toga upisuje se u medresu u Bihaću. Pošto je bio jako talentovan i briljantan učenik, u dobi od sedamnaest godina bio je preporučen za dalje školovanje u Istanbulu. Studira pravo, književnost, teologiju, filozofiju, misticizam i povijest te završava pravni fakultet. Nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu nuđen mu je dobar položaj u Istanbulu, međutim on se vraća u Bosnu. Godine 1903. imenovan je nastavnikom arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu. Godine 1905. imenovan je članom vrhovnog tijela Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ili Ulema - medžlisa. U tom je tijelu imao resor islamske prosvjete, te je obilazio Bosnu i upoznavao se sa stanjem mekteba, medresa i ruždija. Godine 1909. imenovan je profesorom Šerijatske sudačke škole u Sarajevu. Tu je pokazao svoj reformatorski duh, te je bio omiljen profesor. Čauševićeva marljivost, hrabrost i odvažnost ubrzo su se pročuli diljem Bosne. Reisul – ulemom Bosne i Hercegovine postaje 1913. godine a prije nego što je izabran sa svih se strana tražilo da on bude reisul – ulema. Na tom položaju će ostati sve do 1930. kada će podnijeti ostavku ne slažući se sa srpskim (jugoslovenskim) vlastima koje su željele ukinuti autonomiju Islamske zajednice i tim je staviti pod svoju kontrolu te njemu, samo formalno, ostaviti titulu reisa.

Nakon penzioniranja živi povučeno ali ipak, i dalje javno nastupa sa svojim poznatim stavovima o reformi i obnovi naših islamskih, najviše prosvjetnih institucija. Godine 1937. izlazi njegov prijevod Kur'ana koga je radio sa hafizom Muhamedom Pandžom. Umro je 28. marta 1938. a dženaza mu je bila impozantna. Na Onaj svijet otišao je jedan od najvećih sinova Bosne i Hercegovine iz druge polovine 19. st. i prve polovine 20. st.

Najviše se trudio na polju prosvjete i smatrao je da je glavni problem muslimana u B i H upravo njihovo slabo obrazovanje i jadno stanje njihovih prosvjetnih i kulturnih institucija. Poziva muslimane da podižu svoje škole. Poziva ih da šalju svoju djecu u škole koje je otvarala Kraljevina Jugoslavija što su oni odbijali smatrajući ih nevjerničkim. On to objašnjava tim da je došlo novo vrijeme i da njih niko neće pitati hoće li ga prihvatiti ili ne. „Turske više u Bosni nema, valja nam samima bdjeti nad islamom“, poručuje on svom narodu. Govori roditeljima kako su dužni po islamu uspostavljati prosvjetne zavode za muslimansku mladež u kojima bi sticali znanje koje čovjeka osposobljava za život te govori da se u to znanje ubrajaju svi zanati kao i trgovina.

Ističe:

„Dok su muslimani potpuno razumijevali da ne može biti vjerovanja bez poslovanja, dotle su i napredovali. Vjerujući čvrsto u Boga i Sudnji dan, oni su žrtvovali svoje imetke i svoje živote za dobrobit svoje islamske zajednice. Podizali su sirotišta i bolnice, osnivali su kuhinje i musafirhane. Tada je islamska zajednica u svakom pravcu cvala i svjetlo istine na sve strane širila.“

Muslimani su bili jako nepovjerljivi prema izučavanju novih naučnih disciplina. Bosanska ulema nije željela modernizirati škole i u njih uvesti, kako su govorili, „nevjerničke predmete“ (matematiku, fiziku, hemiju, biologiju...). Čaušević u tom smislu ističe:

„Kur'an nas uči da moramo crpiti pouku iz svega što se zbiva kod nas i oko nas. Kur'an nas upućuje, a i Pejgamber nam kaže, da znanje i razne vještine ne smijemo zanemariti. Svaki musliman i svaka muslimanka dužni su tražiti mudrost i znanje. Jedan čovjek ne može znati onoliko koliko znaju svi narodi na zemaljskoj kugli. Zato nam Kur'an naređuje da putujemo, da obilazimo svijet, da učimo razne jezike kako bismo što lakše postigli umotvorine raznih naroda.“

Čaušević piše kako je itekako važno da djeca imaju obrazovane roditelje te ističe važnost obrazovanja žene muslimanke.

„Neznanje roditelja najveća je šteta za djecu. Po šerijatskim propisima velika je dužnost svakog ženskog čeljadeta da poznaje propise o načinu uzgajanja djeteta, da poznaje najnužnije propise o čuvanju zdravlja dječijeg i da treba da to nauči svaka ženska prije nego pođe u brak. Kazao sam da je dužnost sviju muslimana da prošire nauku kako za muške tako i za svoje ženske. Tumačio sam poteškoće o potrebnom pregledavanju muslimanskog ženskinja kod liječnika (muškarca), pa sam naglasio da trebamo odgajati muslimanke i kao doktorice i da je to farzi – kifaje.“

Ističe kako su prvi muslimani bili jedinstveni i radini i kako Islam propagira rad.

„Načelo Muslimani su samo braća, potpuno se ispunjavalo. Islamska zajednica je u svemu i u svakom pravcu napredovala. Zašto? Jer nijesu to bili muslimani koji smatraju da su ispunili svoju islamsku dužnost samo namazom i postom, već pri potrebi žrtvovali su svoje imetke i svoju krv za opstanak islama i muslimana. Mi danas kad isporedimo dobra djela prvih muslimana i njihovu požrtvovanost za islam, s našim nemarom u tom pogledu, moramo priznati da ne vršimo svoju vjersku dužnost kako treba. Šta više, mi nećemo da vidimo ono što se dešava oko nas.“

Za novog reisa se govorilo kako je konačno došao jedan čovjek iz ulemanskih krugova koji na svojim vazovima govori i o „Ovom svijetu“. Ovo je značilo da je u ovom periodu bio veliki broj pripadnika uleme koji su govorili samo o “Onom svijetu“ ne usuđujući se uhvatiti u koštac sa vremenom i problemima koji su mučili muslimane B i H na „Ovom svijetu“, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

Muslimansko stanovništvo je poznavalo arapsko pismo ali bio je mali broj onih koji su poznavali arapski i turski jezik. Hutbe su održavane na arapskom jeziku tako da šire mase muslimanskog naroda koje bi došle na džumu nisu razumijevale poruke hutbe. Predmeti u medresama  predavali su se na arapskom jeziku. Ilmihal – udžbenik iz kojeg su se trebale naučiti osnove islamskog vjerovanja bio je na arapskom ili turskom jeziku, i bio je nerazumljiv većini stanovništva. Čaušević nastoji promijeniti ovakvo stanje pozivajući da se knjige pišu arapskim pismom ali na maternjem jeziku tzv. arabicom, da se hutbe drže na maternjem jeziku. Shvata da pismenost među muslimanskim narodom može raširiti samo pomoću arapskog pisma, koje bi se prilagodilo za naš jezik, a poznavanje vjere se može raširiti samo ako se vjerske knjige budu pisale na našem jeziku i ako se iz njih bude učilo u mektebima. Prave se posebni znaci za slova kojih nije bilo u arapskom pismu kao što je P, Ž, Č, Ć itd. Bošnjački muslimanski svijet tako počinje čitati islamska štiva na bosanskom jeziku koja su bila pisana tzv. arabicom. Arabicom štampa Ilmihal. Kasnije se izdaju brojna djela napisana na ovaj način. Počinje držati hutbe i vazove na bosanskom jeziku. Pokreće mjesečni list „Tarik“ koji je pisan arapskim pismom na bosanskom jeziku. Glavni cilj pisanja na ovakav način bio je širiti poznavanje vjere i prosvijećenosti među širim slojevima našeg naroda koji ne mogu čitati arapski, turski i perzijski jezik. Pokreće i list „Muallim“, urednik je lista „Behar“, ističe se u radu društva „Gajret“ koje je radilo na prosvjeti Bošnjaka itd.

U jednoj ramazanskoj poruci on govori 1933.:

„Daj Bože da se otresemo vjekovnog drijemeža, pa da podignemo učevne zavode, koji će biti u stanju da odgajaju takove ljude koji će znati i htjeti tumačiti uzvišene upute Kur'ana u čistom jeziku svojih slušalaca. Daj Bože da imadnemo takovih hatiba koji će biti u stanju  tumačiti sa minbera pojedine ajete Kur'ana u materinskom jeziku svojih slušatelja. Daj Bože da to sve bude, pa da ne spavaju seljaci na hutbama petkom jer ne razumiju vaz na arapskom ili turskom jeziku...Mi živimo u jednom takovom vremenu da smo prisiljeni da i sa hutbama (na bosanskom) otvaramo oči i budimo vjerske osjećaje kod muslimana. Hutbe su zato i uspostavljene.“

Ovako se borio jedan veliki čovjek s naših prostora.

Tema: reis čaušević, Reisu-l-ulema, knjiga, Enes Karić

FOTO GALERIJE

Prvi susreti Hadžija - Arapuša 2012

Prvi susreti Hadžija - Arapuša 2012

Dugogodišnja opredjeljenja i zadaci koje je sebi postavilo bosanskokrupsko udruženje „Reis Džemaludin Čaušević“ i općina Bosanska Krupa jučer su u Read More
Drugi susreti hadžija – Arapuša 2013

Drugi susreti hadžija – Arapuša 2013

U organizaciji Udruženja Reis Džemaludin Čaušević, a pod pokroviteljstvom Općine i načelnika Armina Halitovića, jučer su u Arapuši, rodnom mjestu Read More
Betoniranje prve ploče memorijalne kuće reisa Džemaludina Čauševića

Betoniranje prve ploče memorijalne kuće reisa Džemaludina Čauševića

U organizaciji Udruženja Reis Džemaludin Čaušević u Arapuši, nakon što je 2012 položen kamen-temeljac, a 2013 i odrađen značajan dio Read More
  • 1
  • 2

Udruženje Reis Džemaludin Čaušević

Udruženje “Reis Džemaludin Čaušević“ osnovano je 2011 godine a osnovni cilj njegovog djelovanja je lik i djelo prvog bosanskohercegovačkog reisa  koji je rodjen u Arapuši.

  • tel: +00387 (0)61 144 193
  • email: info@reis-m-dz-causevic.org