Danas (4. jula) se navršava tačno 103 godine od kako je reisu-l-ulema Džemaludin ef. Čaušević ispisao jednu od najčasnijih stranica bošnjačke historije. Naime, nakon atentata Gavrila Principa na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu, koji je zapalio fitilj Prvog svjetskog rata, došlo je do odmazde, sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, posebno onog sa granice prema Srbiji i Crnoj Gori.
Savjet bratu muslimanu
Protiv takve politike koja je iza sebe ostavila brojne nepravde prvi se javno oglasio reisul-ulema Džemaludin Čaušević, što su pratili i brojni Bošnjaci, piše INS. Naime, on je uputio apel Bošnjacima, u kojem je savjetovao ”svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela, uništavanja imovine”.
U Proglasu muslimanima, koji je objavljen u listu “Yeni Mishab”, 24. jula 1914. godine, između ostalog je poručio Bošnjacima:
”Mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice”.
Proglas je, ostat će zapisano, bio odraz svijesti Bošnjaka i njihovog stava prema sugrađanima srpske nacionalnosti. Čaušević je, navode historičari, za primjer, uzeo pod ličnu zaštitu nekoliko Srba.
Proglas koji je uputio reisu-l-ulema urodio je plodom. Njegovo djelo slijedili su mnogi ugledni bošnjački intelektualci, kulturni i vjerski radnici koji su putem novina pozivali na sprječavanje nemira, sve dok tadašnji mediji nisu podlegli strogoj cenzuri, a kasnije i potpunoj zabrani.
Istog dana se oglasio i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji je pozovao narod i svećenstvo da “u općoj tuzi i bolu” ne narušavaju mir i red i ne nanose štetu “bližnjemu svome”.
– Nakon ubistva Franca Ferdinanda u Sarajevu, bilo je sasvim jasno da iza njega stoje radikalne i militantne snage iz Srbije, prema kojima je znatan dio srpskog naroda iz BiH gajio otvorene simpatije. Kako je rat između Austro-Ugarske i Srbije bio sve izgledniji, rastao je nacionalni naboj, koji je u prvom mahu bio usmjeren protiv srpskog stanovništva. Takvo stanje (uostalom kao i u svim ratovima) iskoristili su uglavnom kriminalni pojedinci, koji su započeli sa pljačkom srpske imovine. U takvim radnjama dešavala su se i ubistva Srba. Reis Čaušević je Proglasom javno pokazao da Islamska zajednica ne podržava ovakve radnje i da svako ko se osjeća pripadnikom islama ne smije da nanosi drugome štetu i nevolju. To je bio presudni moment, kojim je Čaušević, kao vrhovni vjerski autoritet Bošnjaka, zaštitio srpski narod u BiH – kazao je za INS Adnan Velagić, dekan na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru.
Dosljedan sebi
Prema njemu, ovaj Proglas ima i svoj širi kontekst, s obzirom da apelira na suzdržavanje od zla, u vremenu “kada je čovječanstvo ulazilo u svoje najmračnije razdoblje do tada”.
Nakon što je 1929. žestoko odbio da pristane na rušenje vjerske autonomije Bošnjaka donošenjem novog Ustava Islamske vjerske zajednice, prozrijevši namjere tadašnjih vlasti u Beogradu, reis Čaušević je ostao dosljedan sebi, pa svojevoljno odlazi sa položaja reisu-l-uleme. Penzionisan maju mjesecu 1930. godine.
Reis Čaušević umro je u Državnoj bolnici u Sarajevu 28. marta 1938. godine. Bila je to nezapamćena dženaza. Dženazu mu je klanjao hafiz Esad ef. Sabrihafizović, imam i hatib Begove džamije, a pokopan je u haremu Begove džamije na desnoj strani od minareta, između mezara Mehmed-bega Mutevelića i Mustaj-bega Fadilpašića.
