Poštovani gospodine Muftijo, cijenjena braćo i sestre, danas održavamo hommage kojim iskazujemo naše duboko štovanje i dužne počasti jednom od najblistavijih islamskih umova našeg podneblja, velikom Reis ul ulemi hadži Đemaludinu Čauševiću, reformatoru, preporoditelju i vizionaru.
Moja radost zbog ovog veća je jer nekako istovremeno dok se odaje čast ovom velikanu slavi se i obljetnica utemeljenja i gradnje ove veličajne džamije u Zagrebu na radost svih muslimana i ostalih građana Hrvatske / sjetimo se samo posjete u vrijeme otvaranja džamije/ za što dugujemo uvijek i ponovno posebnu zahvalnost svima koji su imali volju, snagu i znanje da ostvare viziju i da nam namire ovako divnu zadužbinu, pa i ovaj hommage našem velikom Reisu na ovu obljetnicu nipošto nije slučajan, pa i to ga čini posebno značajnijim.
Draga braćo, prije nego što ću govoriti o velikom Reisu, dozvolite mi da napravim kratku digresiju od temeljne teme i da vas upoznam, barem ukratko, da ne kažem djelomično i površno s prilikama samog devetnaestog stoljeća u kojem je radio i stvarao Reis, stoljeća koje nije tako davno minulo i koje ima snažne refleksije na sve muslimane ovog podneblja.To je neobično stoljeće po mnogim odrednicama, pojedinačnim i kolektivnim. Između ostalog dalo je obilne plodove ljudskih dostignuća, poglavito pojedinaca u svim oblicima duhovnog stvaralaštva. Dalo je takove pojedince koje rese posebne osobine i koje s pravom nazivaju renesansnim ličnostima jer je njihova duhovna dominanta široka obrazovanost, a njihova duhovna pregnuća i plodovi tih pregnuća ostavili su trajan trag u svim oblicima života, kako pojedinaca tako i svih društvenih slojeva kojima pripadaj. Jedan o tih je i Hadži Đemaludin Čaušević koji je iz opće duhovne letargije i zaostalosti svojim djelovanjem i istinskim reformatorskim zanosom pokrenuo cjelokupni kolektivitet u cilju opće dobrobiti onih koje je predstavljao. I ne samo njih. Time nam je namirio golemu ostavštinu za budućnost koju moramo cijeniti i poštovati i da nam bude uzor.
Općenito, devetnaesto stojeće jedno je od najturbulentnijih razdoblja po muslimanski svijet na ovom geopolitičkom području, kako politički, tako kulturološki, ekonomski, te najposlije biološki.
To je stoljeće obilježeno najkrupnijim promjenama. S političke pozornice s naših prostora odlazi turska carevina a na njeno mjesto stupa austrougarsko carstvo čime se stubokom mijenja sva dotada važeća pravila i odnosi. U toj novoj političkoj konstelaciji dolazi i do krupnih kulturološki promjena, primjerice dotadašnje dominantno arapsko pismo zamjenjuje latinica, pa ta izmjena u jednom razdoblju gotovo sve pismene ljude preko noći čini nepismenim. Valjalo je uhvatiti korak s tom izmjenom.
Reforme u ekonomskoj sferi koje provodi austrougarska monarhija izravno slabe dotadašnji ekonomski dominantan položaj muslimanske vlastele što kod ovih rezultira nesnalaženjem i gubitkom dominacije, siromašenja a ponekad i gubitka cjelokupnih imanja.
Dolazi i do odlaska brojnog muslimanskog stanovništva u Tursku. Živjeli su u nadi da će među svojim istovjernicima naići na razumijevanje i bolji ekonomski položaj, što se nije dogodilo. Upravo suprotno. Tretirani su kao stranci, što su doista i bili.
Odlaskom austrougarske monarhije s ovih prostora, tj. završetkom I. svjetskog rata dolazi ponovno do krupnih promjena stvaranjem nove države Srba, Hrvata i Slovenaca, poslije Kraljevine Jugoslavije u kojoj tvorevini uz velikosrpsku dominaciju položaj muslimana u BiH i šire nije nimalo bio ugodan i lak, već suprotno, moglo bi se reći izrazito težak jer je velikosrpska oligarhija namjeravala i fizički ukloniti s ovih prostora muslimane.
Čavoški i Koštunica profesori pravnog fakulteta u Beogradu dok su se predstavljali kao demokrati a tko su i što su vidjet ćemo nešto kasnije u toku ovog rata. No u svojoj knjizi koja je kompilacija Skupštinskih zapisnika iz doba Kraljevine Jugoslavije publiciraju zapisnike iz kojih je vidljivo koji je neposredni uzrok atentata u skupštini na Radića i drugove. Radi se dakako o pitanju muslimana za koje Srbi javno i bez zadrške u Skupštini tvrde da će to pitanje u Bosni i na Kosovu riješiti u roku od tri dana, fizičkom eliminacijom muslimana. Kada se Stjepan Radić užasnut tim tome suprotstavlja i pobija zločinačke teze radikala, braneći prava muslimana na njihovu posebnost, pucaju u Radića što je popraćeno riječima :” Evo tebi i tvojim muslimanima.”
Treba istaci da se u Kraljevini Jugoslaviji Srbi služe metodama čiji raster obuhvaća raspon od ekonomskog slabljenja pa sve do proganjanja i fizičkog likvidiranja čime su nastojali biološki ukloniti muslimane s ovih prostora. Primjerice ekonomski, tobožnjom agrarnom reformom otimaju imanja koja dodjeljuju isključivo srpskom stanovništvu, tako da od te reforme seosko muslimansko stanovništvo nema koristi, čak što više nazadovalo je u svakom pogledu. Osiromašenim vlasnicima zemljišta udijelili su bezvrijedne državne obveznice, tako su većinu doveli na prosjački štap. Namjerno su zapostavljali obrazovanje siromašnih slojeva muslimanskog stanovništva a uvozom učitelja iz Srbije nastojali su izbrisati sve što je Islam kao velika kulturna i civilizacijska stečevina na ovim prostorima ostavio, omalovažavajući i rugajući se Islamu kao nazadnom želeći na taj način natovariti muslimanima kompleks manje vrijednosti, pa ishoditi da se i distanciraju od Islama, u čemu su donekle i uspjeli. Namjerno su muslimane nazivali Turcima. Time su ovdašnjim muslimanima pripisivali azijatsko tursko porijeklo, u nastojanju da podjare svoje stanovništvo na obračune, štoje bilo i učinkovito. Velikosrpska propagandna mašinerija stvara podlogu za posvemašnje biološko uklanjanje muslimana s ovih prostora što je najzornije obuhvaćeno u zločinačkom dokumentu Draže Mihajlovića iz 1941 god pod nazivom INSTRUKCIJE. Taj stav nije izmijenjen ni dan danas.
Eto u takvom se ozračju razvijao i iznikao u barda i istinskog zastupnika svih interesa muslimana. Đemaludin Čaušević rezultanta je preporodnih gibanja u muslimana koji su započeli Dr. Ahmedbeg i Ibrahim beg Defterdarević, dr. Halid-beg i Mahmud-beg Hrasnica, dr.Safvet-beg Bašagić, Semsi-beg Salihbegović, Hajdar ef. Fazlagić, Osman ef. Midžić. Asim-beg Resulbegović, Osman Nuri Hadžić, Hasim-beg Badnjević, Muhamed-beg Kulenović, Ademaga Mešić, Edhem Mulabdić, Fehim ef. Spaho, Musa-Ćazim – Ćatić, pa sve do prof. Alije Nametka i akademika Hamdije Kreševlj akovića. Ovaj popis je brojan i neka mi je oprošteno ukoliko sam neke od preporoditelja ispustio.
DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ 1870. – 1938.
Hadži Mehmed Džemaludin ef. Čaušević, rođen 28. prosinca 1870. u Arapuši pokraj Bosanske Krupe, zasigurno je jedan od najblistavijih umova među bosanskim muslimanima svog vremena koji je ostavio toliko bogatu duhovnu ostavštinu za budućnost na svim poljima društvenih djelatnosti. Bio je mislilac, vjerski vođa, prevoditelj na svim kulturnim poljima, čovjek čvrsta karaktera i neslomljive volje, veliki borac za kulturnu, vjersku i političku emancipaciju muslimana.
Posebno impresionira podatak da je Džemaludin Čaušević u tijeku svoga 32-godišnjeg publicističkog i znanstvenog rada izdao oko 520.000 primjeraka raznih dijela, koja čekaju punu znanstvenu obradu. Uviđajući svu kobnu opasnost od velikosrpske provedbene mašinerije i nastojeći osujetiti barem na idejnoj razini biološku eliminaciju muslimana veliki Reis -ul-ulema Čaušević suprotstavlja se tome svojim stavom koji je najbolje determinirao svojom izrekom: „Bosanskohercegovački muslimani moraju uvijek ići s Hrvatima ako hoće da se održe i spase.” Zbog ovako nedvojbenog stava velikosrpska politika činila je sve kako bi onemogućila velikog islamskog vođu i preporoditelja, smijenila ga s mjesta Reis-ul-uleme i na njegovo mjesto dovela poslušnika Beograda.
Kada je prvi izabrani Reis Bosne i Hercegovine podnio ostavku, Hodžinska izborna kurija predložila je Džemaludina Čauševića za prvog kandidata za Reis-ul-ulemu.
S obzirom da to nije odgovaralo Zemaljskoj vladi i nekim muslimanskim političarima, ovi su izbori iz formalnih razloga bili poništeni.
Na ponovljenim izborima Caušević je izabran i 1914. ustoličen na položaju Reis-ul-uleme za BiH, a 1929. za cijelu Jugoslaviju. Njegovo opredjeljenje smetalo je beogradskim vlastima, a poglavito nakon što je u veljači 1919. francuskom novinaru, koji je tada boravio u Sarajevu, Charlesu Rivetu dao intervju te u prisutnosti dvojice uglednih predstavnika islamske religije i francuskog stožernog časnika govorio o neodrživom položaju muslimana. Time je dao povoda da o tome dopru glasovi u inozemstvo.
Rekao je i ovo: “I kakvi događaji. Tisuće ljudi ubijeno, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilance za nas muslimane svečanog stvaranja Jugoslavije… Srbi nas drše tuđincima. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvima. Smatra nas se uljezima. I drugi će vam kazati da smo mi naprotiv pravi ljudi, koji pripadaju ovoj zemlji. Nakon što su Srbi postali gospodari situacije, mi nismo nikada pozvani da sudjelujemo u političkim sastancima i savjetovanjima… Muslimane neprestano zapostavljaju i vrijeđaju… Ove stereotipne pojave među Srbima-građanima našle su na žalost, oduševljena odziva među inače lako zapaljivim seoskim stanovništvom, te su se dogodila monstruozna pljačkanja, paleži, ubojstva i svake vrste uvreda i poniženja islamskog elementa.” Ovaj tekst pisan 1919., kao da je sad pisan, zapanjujuće definira sve buduće događaje i uzlaznu liniju stalnog i nepopustljivog zločinačkog ponašanja Srba kroz ogroman broj godina, tako da se može govoriti o narodu zatrovanom zločinom. Pojedinci ili skupine ljudi te pripadnosti koji ne slijede put ovog šovinističko zločinačkog otrova, samo su izuzetak koji opravdava gornje pravilo. Da bi izbjegli odgovornost za počinjene zločine, služe se metodom optuživanja drugih ili pak pokušavaju uvlačenjem drugih naroda u zločin relativizirati svoje zločine, a istodobno na taj način metodom divide et impera ostvariti da drugi u svojoj političkoj nezrelosti ostvaruju srpske ciljeve. Povjerenje koje je ukazala Antanta Srbiji, naravno bez osnova, vjerujući u ujedinjenje Južnih Slavena pod njihovim vodstvom, na temelju poštivanja i ravnopravnosti drugih naroda, koji će sačinjavati ovu zajednicu, pretvorilo se u bolno iskustvo neopisivog terora i zločina nad svim nesrpskim narodima u zločin koje traje i dan danas. No čini se da će sadašnja Alijansa, vojnim operacijama koje će vratiti Srbiju u mlađe kameno doba, konačno ispostaviti račun za permanentno činjenje zločina, te tako osigurati i neposrednim i daljnjim susjedima Srba mir i prosperitet. Neposredno nakon ovog intervjua Atanasije Šola, predsjednik Zemaljske vlade u Sarajevu, upućuje zahtjev Reis-ul-ulemi da svoju izjavu datu pariškom novinaru demantira.
Naravno da Čauševiću ni na kraj pameti nije padalo da tako postupi. Dapače, odlučno je odbio takav zahtjev, na što je Beograd reagirao traženjem da se makne s položaja Reisa i pošalje u mirovinu. Šola sam na ovaj zahtjev odgovara “da je veoma teško protiv Reisa u sadašnjoj situaciji ikakve ozbiljnije korake poduzeti “jer bi bila” krupna politička greška “staviti ga pred krivični sud, a pitanje je bi li ga sud «osuditi uopće mogao». «Po zakonu ne može se protiv Reisa tako postupati. Isto tako ne može biti umirovljen, ako na osnovi osude krivičnog suda ne izgubi kvalifikaciju za ovo visoko mjesto koje zauzima. Kada je Stjepan Radić stigao 31. siječnja 1926. u Sarajevo, na zboru na kojem je bilo 8000 ljudi, bilo je najviše muslimana, istkao je kako je došao do uvjerenja da su muslimani očuvali Bosnu i da oni trebaju biti « naša veza s cijelim islamskim svijetom », da bez njih nema napredka u državi. Poslije zbora na banketu Radić je izjavio, među ostalim, da su muslimani uvijek bili pravi predstavnici hrvatstva u ovim krajevima. Nakon toga imao je sastanak s Reisom Cauševićem, koji mu je tom prilikom govorio kako treba da se zauzme za bosanskohercegovačke muslimane, što je Radić obećao i činio. Kad se prouče zapisnici sa zasjedanja skupštine tadašnje Jugoslavije, što se može vidjeti i iz knjige profesora beogradskog fakulteta Koštunice i Čavoškog, neposredan povod za ubojstvo Radića u Skupštini bilo je protivljenje zahtjevima Srba za rješenje muslimanskog i albanskog pitanja u roku od 24 sata, po metodi imanentnoj Srbima.
Svi ovi kontakti s istaknutim predstavnicima hrvatskog naroda, zločini Srba nad muslimanskim narodom odredili su cjelokupan politički život Džemaludina Čauševića, iako se politikom nije bavio i usmjerili ga pravcima traženja zajednice s Hrvatima katolicima. Naravno da ovo nije bilo po ćudi beogradskom dvoru, pa je ministar pravde dr. Milan Srškić počeo izrađivati nacrt zakona o islamskoj vjerskoj zajednici, kojim se sustavno ruši vjerska autonomija. Željelo se uvođenjem novog režima osigurati u muslimanskoj vjerskoj samoupravi vlastiti prestiž političkog vođe Bosne i Hercegovine. U tome dr. Srškić nailazi na žestok otpor Dž. Čauševića, koji želi sačuvati vjersku autonomiju, kao dragocjenu stečevinu svih muslimana.
Obzor 1940. piše: “Bila je to teška i neravna borba jednog čovjeka karaktera protiv autoritarnog režima, iz koje je on izašao pobijeđen, ali ne i skršen i ponižen u očima naroda, već je još više uzdignut. “Zbog ovog nastojanja ministra pravde Reis-ul-ulema 4. travnja 1930 godine piše ponovno dr. Srškiću u jednom od brojnih pisama da je dobio ukaz N.V. Kralja, kojim je postavljen za vrhovnog muslimanskog vjerskog poglavara u Jugoslaviji i odlučno traži promjene u uredbi, jer u protivnom ne može vršiti dužnost, pa kaže u pismu:
« Pošto Vi, gospodine ministre, ne uvažavate želje i prijedloge Reis-ul-uleme, kao predstavnika islamske vjerske zajednice, izgleda mi da Vi hoćete da budete i ministar pravde i Reis-ul-ulema, a da Reis-ul-ulema pored Vas figurira to zvanje. “
Povodom dvogodišnjice smrti Džemaludina Čauševića Obzor donosi i opširan tekst kojim opisuje ovu tešku borbu velikog duhovnog vođe i pritiske Živkovićevog režima, od pokušaja nagovaranja na popuštanje, pa sve do prijetnje gubitka mirovine. No, ni prijetnje nisu pokolebale Čauševića, te on u svom pismu od 11. travnja 1930. otvoreno ističe Srškiću da on ostaje na svom stajalištu i da traži umirovljenje, pa makar i bez prava na mirovinu. Kako nije popuštao, kratko vrijeme nakon toga je i umirovljen. Umirovljenje je izazvalo zaprepaštenje u muslimanskoj javnosti i izazvalo duboku žalost što je s takva položaja povučen najveći muslimanski borac, ali je izražena želja da se ustraje na takvu putu. Ova prepiska najbolji je dokaz koliko je Reis-ul-ulema volio svoj narod, islamsku vjersku zajednicu i svoju užu domovinu. Svoje obrazovanje Čaušević je započeo u medresi u Bihaću, a poslije odlazi na školovanje u Istambul. Već tada se izdvaja od sredine naročitom bistrinom uma i slobodnim pogledima na život. Uočili su to njegovi profesori kao i znanstvenici turske carevine te mu proricali blistavu budućnost. Uživao je podršku velikog turskog povijesničara Ahmed Dževdet-paše, koji ga je štitio od progona turske tajne policije, te ga poslao kao novinskog izvještača u Jemen. Godine 1903. završio je teologiju i pravo, te stekao naslov “mule od Stambola”. U istambulskim krugovima slovio je kao filozof i mistik rijetkih sposobnosti (stupio je u red derviša osnovan još u XIII. stoljeću), koji je dubinom svojih misli osvajao. U običnu razgovoru umio je unijeti mudre filozofske pouke, što je svatko s lakoćom mogao razumjeti.
Kao prevoditelj dolaskom 1902. u Sarajevo uočio je prosvjetnu zaostalost i sve društvene mane i zaostatke, te u svojim prvim vazovima /propovijedima u Begovoj džamiji ističe pogrješke i nelogičnosti u svim oblicima društvena života, a koje su u proturječju s jasnim stavom Kurana. Mnogobrojna predavanja, koja je držao u džamijama, pribavila su mu široki krug prijatelja i štovatelja.
Unaprijedio je rad u svim školama, 1903. postaje profesorom arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu. Oživio je vjersku nastavu po mektebima /osnovno školovanje/, medresama/više školovanje/ i drugim školama. Sudjeluje intenzivno na izdavanju vjerskih knjiga. Okuplja oko sebe mlade ljude i potiče ih na prevođenje i pisanje, a sam preuzima brigu oko tiskanja. Godine 1908. pokreće list Tarik, / u prijevodu Zvijezda Danica / koji je u narodu bio vrlo popularan. Unaprjeđuje i podiže kulturnu razinu i ugled svećenstvu i zagovara udruženje ilmije /svećenika/ u staleška udruženja, te u tom smjeru pokreće list Mualim, kao i tjednik Misbah. Reformira Gazihusref-begovu medresu, izrađuje nastavni plan vjeronauka za osnovnu i srednju školu.
Kad se analizira njegov veliki vjersko – prosvjetni rad kroz 17 godina djelovanja na mjestu Reis-ul-uleme, vidi se daje on čitav vjersko-prosvjetni život postavio na solidnu osnovu i udario čvrste temelje budućeg razvitka.
Uočavajući potrebu upoznavanja vjernika i ne samo vjernika s Kuranskim porukama na vlastitom jeziku kako bi pored suptilne i divne harmonije koja proizlazi iz Kurana čitanjem na arapskom jeziku, spoznali odredbe Kurana te moralni nauk i uputu Božjeg poslanika ne samo na razini emocija već i razumski, time Kuran Časni učini dostupnim svima, godine 1937. objelodanio je u Sarajevo u suradnji s Mehmedom Pandžom prvi i potpuni prijevod Kurana, poprativši ga opširnim uvodom, tumačenjem i bilješkama, a sve u namjeri da u svom vjerskom reformatorskom radu i obraćanju Svevišnjemu bude na jeziku, koji je dostupan svakom čovjeku njegovih prostora. Ferid Karihman u povodu novog izdanja Kurana iz 1971. piše: “Prevoditelj s arapskog, kojemu je stalo do dobra prijevoda, treba posjedovati veliku spremu i izražajnu moć. A u tome je rahmetli Džemaludin ef. Čaušević imao velike prednosti. Njega se može bez kolebanja smatrati jednim od naših najboljih poznavatelja orijentalnih jezika /arapskog, turskog i perzijskog/, jednim od najvećih islamskih učenjaka kod nas i pjesnikom lijepog i jedrog jezika. Prijevod Kurana mu je stoga bez ikakve sumnje izvrstan.” Prijevodom Kurana učinio je svima dostupne i razumljive Kuranske odredbe, pa smo svi koji ne vladamo arapskim jezikom mogli od tada na nivou razuma i razboritosti razumjeti i prihvatiti odredbe Kurana i tako osim pune spoznaje veličine vječne upute, stekli smo mogućnost valjanog suprotstavljanja osporavanja zlonamjerne interpretacije onih koji su na svaki način željeli obezvrijediti sve postulate na kojima se temelji Islam i njegova istinska veličina. Zbog ovog prijevoda dugujemo najveću zahvalu časnom Djemaludin Čauševiću.
I ranije je Kuran prevođen i prvi prijevodi su bili u pretežnom dijelu na latinski jezik a može se reći da je rodonačelnik prijevoda Toma Akvinski ili Sveti Toma Akvinski koji u 12 stoljeću piše traktat Suma kontra omnes.Taj traktat imao je za svrhu ocrniti i negativno prikazati Kuran i njegove odredbe i bit će anti islamska uputa gotovo do 2o. stoljeća i II vatikanskog koncila i poslanice Nostra Aetate od koje se donekle mijenja odnos prema Islamu.
Đemaludin Čaušević surađivao je u listovima i časopisima: Biser /1918./ Sarajevski list /1918./, Gajret /1925./, koji je napustio kad su putem puča Gajretom ovladali prosrpski orijentirani članovi, koje je izravno financirao i stipendirao Aleksandar Karađorđević, potom Novi behar /1927.-1937./, Jugoslavenski list /1919./, Islamski svijet /1933.-1935./, Narodna uzdanica /1933.-1935./ i drugim. Uredio je i sedmo godište lista Behar i izdao knjigu Islamski velikani.
Bio je član i predsjednik društva Merhamet, a sudjelovao je u gospodarskom životu Bosne i Hercegovine, o čemu je s najvećim poštovanjem u svojoj knjizi “Od bosanskih šuma do Venezuele” pisao Mirko Sančević, otac prvog hrvatskog veleposlanika u BiH, dr. Zdravka Sančevića, kao o čovjeku najvećih etičkih standarda i moralnih kvaliteta.
Osam godina nakon povlačenja s položaja reis-ul-uleme, umro je u Sarajevu 28. ožujka 1938., iscrpljen stalnom borbom s autoritarnim srpskim režimom, ali ne i pobijeđen. Naprotiv, uzdignut u očima naroda. Povodom njegove smrti Obzor iz 1938. u nekrologu donosi: « Sa smrću Dž. Čauševića odlazi u grob najmarkantnija ličnost među bosanskohercegovačkim muslimanima. Iz naše sredine nestao je čovjek rada i akcije, muž, koji je osvajao simpatije i stjecao duboko poštovanje gdje god se pojavljivao.
S njegovim vjernicima muslimanima dijele bol svi njegovi prijatelji drugih vjera, a u prvom redu Hrvati – katolici.”
Musa Ćazim Ćatić pod pseudonimom Adil objavljuje pjesmu posvećenu velikom reisu.
Ček’o te narod ko ozebao sunce,
Da mu vidaš boli i stoljetne rane,
Misleć da će s Tobom danak da mu grane
Sa života našeg najvećeg vrhunca.
Rejstvomje Tvojim pobijedila pravda,
Nek pred Tvojim umom u prašinu pada,
Klika, što se hrani korom tuđa kruha.
Piše: Mirsad BAKŠIĆ
Objavljeno u Političkom zatvoreniku broj 86. svibanj 1999, str. 46.
