Blog

Praktički, od samog početka svog članstva u Ulema-medžlisu od 1905. godine, Čaušević je po Bosni obilazio islamske škole želeći istražiti i ustanoviti pravo stanje u njima.

Ne treba posebno ukazivati da je Čaušević brzo doživio veliko razočarenje. Bošnjaci su medrese držali ne samo u jednom konzervativnom, već je bolje kazati u jednom konzerviranom stanju.

Čini nam se da je ta činjenica na Čauševića posebno ostavila dubok pečat i presudno opredijelila glavne tokove njegova kasnijeg reformatorskog rada u Bosni.

Naravno, pitanje obrazovanja bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka, bilo je u samom središtu Čauševićeva dugogodišnjeg reformatosrkog rada. Pa, ipak, on se često, kao i mnogi njemu savremeni islamski reformatori u Bosni ili drugdje u islamskom svijetu, bavio i pitanjima kao što su pokrivanje žene i njenog hidžaba, nošenje šešira, bankovne kamate, zatim pitanjem da li musliman smije služiti vojsku u državi čiji je suveren nemusliman, itd.

Žestoko napadan, ali nije ostajao dužan

Objelodanjujući svoje stavove i mišljenja o svim ovim pitanjima Čaušević je bio žestoko napadan. Ali, ni on nije gotovo nimalo ostajao dužan. Zapravo, bio je poznat po tome što je na česte napade i on žestoko uzvraćao dobrim odgovorima.

Zbog svojih stavova koje je imao o pitanju obrazovanja i nošnje žene, zatim o pitanjima kamate, šešira, upotrebe latinice i ćirilice u obrazovanju muslimana u Bosni i tadašnjoj Jugoslaviji, Čauševića možemo označiti «vjerskim modernistom». U tome se slažemo sa dr. Fikretom Karčićem koji je Čauševićev rad doista i okarakterizirao «vjerskim modernizmom» u svojoj knjizi «Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma» koja je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Ali, tome ćemo se vratiti kasnije.

Čaušević je, osim rada na reformi medresa u Bosni i Hercegovini, radio i inicirao mnoge poslove koji se u novijoj povijesti Bošnjaka doista mogu označiti, kad je islamski rad i angažman posrijedi, kao «napredni», kao «modernistički». Tako je pokrenuo važne listove među kojima se posebno izdvajaju «Tarik» i «Muallim», bio je zapažen i kao urednik lista «Behar» (uredio je VII godište), istakao se u radu društva «Gajret» koje je radilo na prosvjeti Bošnjaka, neumorno je radio na reformi vakufskog sistema u Bosni i Hercegovini, itd.

I o Ovom i o Onom svijetu

Godine 1914. mostarski modernistički i panislamistički list «Biser» (u čijem je zaglavlju stajalo da je to list za širenje islamske prosvjete) hvali Džemaludina Čauševića kao hrabra i odlučna čovjeka.

«Biser» ističe da je Džemaludin Čaušević kod nas, odmah na početku dvadesetog stoljeća, pokazao da znade govoriti na svojim vazovima i o «Ovom svijetu». Ta natuknica lista «Biser», zapravo, znači da je u Bosni toga vremena pretežno bilo samo onih hodža i pripadnika one uleme koji se nisu usuđivali govoriti o «Ovom svijetu», nego su bili kompetentni govoriti samo o vrijednostima «Onog svijeta». A, prema «Biseru», takvo stanje duha vodilo je Bošnjake u letargiju, siromaštvo, iseljavanje u Tursku, itd. Stoga list «Biser» hvali Čauševića i sa neskrivenim oduševljenjem govori o njemu.

Evo kako «Biser» (od 1- 15. marta 1914.) govori o Čauševićevim javnim nastupima u Begovoj džamiji u Sarajevu: «Svojim vazom u Begovoj džamiji kroz dva ramazana naš je novi reis ef. pokazao da je ne samo dobar alim sa dubokom vjerskom naobrazbom, nego i čovjek duboka pogleda na svijet, savremen i napredan. Dok su drugi vaizi običavali na ćursovima govoriti samo o ahiretu (Onom svijetu), dotle je naš novi reis ef. imajući na vidu hadisi šerif: «Nije među vama najbolji onaj koji napusti ovaj svijet porad onoga, nego je najbolji onaj koji uzme i od ovoga i od onoga (svijeta)», bodrio svijet i na rad za ovozemni život, ističući njegovu neophodnu potrebu. Na ljenčarenje je udarao kao na zlo, koje je izvor mnogim nevaljaštvima. Uviđajući prijeku potrebu obrazovanja, a videći koliko naš svijet zazire od škola, svakom prilikom je, a osobito prigodom vaza, poticao narod na to da školuje svoju mladež».

List «Biser», prenoseći stavove iz lista «Muallim», ističe i sljedeće: «Kad je hadži Džemaludin ef. po svršenim naukama došao u Bosnu, brzo je svojim pronicavim okom uvidio u čemu se nalazi njegov millet (narod) što se tiče vjerskog znanja i odgoja. Videći da mu je millet u tome na najnižem stepenu, odlučio se je potražiti načina kojim bi mu se (njegovom narodu) pomoglo i (odlučio je) poraditi na njegovom prosvjećenju.»

«Biser» tvrdi da je Džemaludin Čaušević «došao na misao da se pismenost među islamskim narodom može brzo raširiti jedino pomoću arapskog pisma, koje bi se malo dotjeralo za naš jezik, a poznavanje vjere samo onda (se može raširiti) ako se vjerske knjige budu pisale na našem jeziku i iz njih se učilo u mektebima i inače. Da postigne prvu svrhu, (Čaušević) je uspio kod islamske dioničke štamparije da nabavi arapski hurufat sa posebnim znacima, koji manjkaju u arapskom jeziku, a u našem se čuju.»

Prema Mahmudu Traljiću («Istaknuti Bošnjaci», Sarajevo, 1998., str. 53.) ova slova je, na zahtjev Čauševića i Islamske dioničke štamparije, izlio izvjesni Agof efendija Zeronian, štampar iz Plovdiva.Traljić kaže da je izlijevanjem ovih slova «otklonjena još jedna zapreka na putu prilagođavanja arapskog pisma našem jeziku».

Čauševićeva arebica, za neke ‘matufovica’

Čaušević je dobro znao da Bošnjaci u većini ne žele da se odreknu arapskog pisma za koje su ih vezivali sveti razlozi njihove vjere. Da bi pisao na bosanskom jeziku, a arapskim pismom, Čaušević je naložio Agof efendiji Zeronianu da izlije posebna slova i znakove za one glasove kojih ima u bosanskom, ali nema u arapskom jeziku, kao što je P, zatim Ž, Č, Ć, itd. I, doista, izlijevanjem posebnih znakova to se uspjelo postići. Tako je bošnjački muslimanski svijet čitao islamska štiva na bosanskom jeziku koja su bila pisana tzv. arabicom. Mahmud Traljić ukazuje da je u Bosni bilo dosta protivnika ovog Čauševićevog poduhvata. Ovo njegovo pismo nazivano je ne arebicom, nego «matufovicom» (od arapske riječi matuh, što znači osoba koja je počela zaboravljati). Poruka njegovih protivnika je bila nedvosmislena: Čaušević ovim pismom islam tumači samo onim koji su «senilni»!

Ali, Čaušević je išao naprijed i nije se dao zaustaviti. U svome reformatorskom radu pokrenuo je i kalendar koji se zvao Mekteb (on je u ovom kalendaru upravo tom svojom arebicom štampao svoj Ilmihal ili udžbenik o osnovama islamske vjere, dok je od Ahmed efendije Mahinića štampao Sufaru ili Početnicu arapskog pisma). Čaušević je štampao još neka djela na svojoj arebici. Na primjer, štampao je Vasijjetnamu od Birgilija (u bošnjačkom narodu djelo je poznato pod naslovom Bergivija). Na arebici Čaušević je štampao i poznati spjev posvećen Muhammedu alejhiselam od hafiza Saliha Gaševića pod naslovom Mevlud.

Vazove držao na bosanskom jeziku

Vidjeli smo da je Džemaludin Čaušević svoje hutbe i vazove držao na bosanskom jeziku. U tome je on značajna preteča Mehmeda Handžića, koji se tome najodlučnije priklonio u prvoj polovini XX stoljeća.

Godina 1909. također je značajna kad je posrijedi reformatorski rad Džemaludina Čauševića. Te godine on osniva Udruženje imama i muallima Bosne i Hercegovine. Mnogobrojni su ciljevi ovog udruženja koje je definirao upravo Čaušević. Prvi cilj je, svakako, borba za reformu nastave u mektebima, zatim uvođenje udžbenika na maternjem bosanskom jeziku, kao i borba za bolji materijalni i statusni položaj imama i vjeroučitelja u tadašnjem bosanskohercegovačkom društvu. Svi su ovi ciljevi javno obznanjivani i propagirani u listu Muallim.

Godine 1912. nastaje jedno društvo pod imenom Organizacija ilmijje Bosne i Hercegovine, a predsjednik ove organizacije je Čaušević. Udruženje imama i muallima utopilo se u Organizaciju ilmijje Bosne i Hercegovine. Ova organizacija izdaje svoja glasila, među njima Misbah (kasnije je preimenovan u Jeni Misbah), koji su štampani arebicom. Čaušević je neumorno radio na uvođenju latinice i ćirilice, te je list Jeni Misbah, kako kaže Traljić, «mogao pored arebice biti štampan i latinicom i ćirilicom».

Čaušević je bio iznimno uporan u provođenju svojih reformatorskih i modernističkih ideja. U listu «Muallim» (treće godište, broj 11-12) veli se: «Provodeći plan, što ga je sam osnovao da postigne istaknuti cilj, nailazio je na velike poteškoće. Udarao je na silan otpor sa raznih strana i pokušavalo se omesti mu rad, bacajući mu pod noge razne klipove. Pri tome se nije razabiralo kojih se sredstava treba latiti. Napadaji, grdnje, objede, to bijaše oružje protivnika. Međutim se g. Čaušević ni na što nije obazirao i izgledaše kao da ga protivnički napadaji sve više podsticahu na započeti rad».

Dakako, u Bosni je bilo mnogo onih koji su podržavali reis-ul-ulemu Čauševića. Zbog svojih reformatorskih poduhvata bio je uvažavan kao pravi i istinski musliman, jer je reforma koju je on zagovarao tumačena kao islamska stvar par excellence! Mostarski list «Biser» (od 1. decembra 1913.) godine donosi, na svojoj naslovnoj stranici, jednu pjesmu pohvalnicu pod naslovom «Našem novom Reisu». Evo te pjesme u cijelosti:

Čeko te je narod ko ozebo sunca,

Da mu vidaš boli i stoljetne rane,

Misleć da će s tobom danak da mu grane

Sa života našeg najvišeg vrhunca.

I ti si nam došo, dragom Bogu hvala,

Sudbinom Islama da upravljaš sada;

Ja vjerujem da će reiska ti vlada

Biti pravi izraz naših ideala.

Ti tek napred hrli, a narod te cio

Uvjeren u jakost tvog velikog duha –

Na tvom putu prati, naš Džemale mio!

Reistvom je tvojim pobjedila pravda –

Nek pred tvojim umom u prašinu pada

Klika što se hrani korom tuđeg kruha!

Riječi «klika što se hrani korom tuđeg kruha» odnose se na muslimanske intelektualce koji su se sasvim priklonili Austro-Ugarskoj i koji nisu vodili računa o Bošnjacima i njihovim interesima. Čaušević je mnogo puta polemizirao sa ovim intelektualcima, otuđenim od svoga naroda.

I po mnogim drugim tadašnjim listovima u Bosni i Hercegovini vidljivi su članci i napisi u kojima se ustoličenje Džemaludina Čauševića za reis-ul-ulemu izražava s oduševljenjem i sloganima: «Živio naš Džemal dugo godina na diku i ponos bosansko-hercegovačkim muslimana».

Polemika Čaušević-Merhemić o pokrivanju žena, o šeširima…

Bosanski Muslimani nisu iznimka među muslimanskim narodima u XX stoljeću kad je posrijedi modernistički tretman tema kao što su «pokrivanje žene», «bankovne kamate», «nošenje šešira», smjelija «reforma vakufskog sistema», itd. U Bosni se u prvoj polovini XX stoljeća formirao krug modernističke uleme (koju treba strogo razlikovati od proaustro-ugarske muslimanske inteligencije koja je malo ili nimalo uradila za emancipaciju Bošnjaka). Modernistička ulema je na naprijed navedena pitanja često, ako ne i uvijek, davala netradicionalne odgovore.

Navedimo ovdje barem neke primjere napetosti između starog i novog u djelovanju Džemaludina Čauševića.

U listu «Novi behar» br. 19. (1928. godine) objavljena je opširna polemika između H. M. Merhemića i Džemaludina Čauševića o mnogim temama, ali je u središtu pažnje pitanje treba li žena muslimanka pokrivati svoje lice.

Merhemić, obraćajući se Čauševiću, kaže:

«Vaše izjave, koje ste dali u štampi bez ikakva razjašnjenja i ograde, pokazuju da ste Vi za otkrivanje žene i za jedan pravac koji se ne može dovesti u sklad sa šerijatskim propisima, kojih su se držali muslimani svih mezheba sve do danas, a kojih se propisa i mi strogo držimo i od kojih mi ni na koji način ne odustajemo».

Čaušević mu, pak, u istom broju «Novog behara» ovako odgovara: «Moji su odgovori u skladu sa onim što Bog propisuje u Kur’anu, pa i ako poznajem i ono što su šerijatski pravnici i komentatori rekli, ja se (više) volim držati propisa uzvišenog Kur’ana, jer je on zauvijek i za sva vremena. Na ovo me poziva Kur’an, jer mi propisuje razmišljanje, proučavanje i istraživanje.»

Ovdje vidimo Čauševića kao strogog pristalicu Muhammeda Abduhua. Abduhu je, naime, smatrao da su šerijatski pravnici tokom mnogih stoljeća zamaglili kuransku poruku. Stoga je potrebno, smatra Čaušević, ići izravno na Kur’an, i ne ostati samo kod djela i mišljenja šerijatskih pravnika.

Čaušević potom odgavara Merhemiću:«Vi kažete da su se šerijatskih propisa o pokrivanju žene držali svi muslimani sve do danas, što ne odgovara istini. Prvo, u našoj domovini ima mjesta gdje muslimanske hodaju otvorena lica i vrlo se čisto i pristojno ponašaju. Osim toga, naši običaji u ašikovanju pokazuju da nikada nijesmo taj fikhski propis poštivali.»

Čaušević se zatim prisjeća šta je sve vidio u vrijeme svoga studiranja u Istanbulu krajem XIX stoljeća i kaže:

«Za mog študiranja nauka za vrijeme merhum sultan Abdul-Hamida i baš kad je merhum Zihni ef. izdavao svoja djela, otvarale su se najviše ženske škole u Carigradu, koje su pohađale na hiljade učenica, sve zrelih djevojaka i u kojima su predavale nastavnice i profesorice muslimanke otkrivena lica. Za ovo je sve znao kako sam Halifa, tako i Šejhul-Islam kao i muftije, kadije i kadi-askeri…» ali se, tvrdi Čaušević, niko od njih nije odvažio na to da ovim ženama naredi pokrivanje lica.

Čaušević tvrdi: «U Egiptu muslimanke, koje su upućene na rad bilo na polju ili po fabrikama, otvorena su lica i ruku. (…) U Misiru djevojke muslimanke, koje študiraju nauke, imaju naročite haljine, a otvorena su lica. Sve nastavnice na ženskim školama jesu muslimanke i otvorena lica hodaju.»

Mogli bismo navoditi još mnogo mjesta u kojima Čaušević argumentira svoj stav da žene muslimanke nisu dužne pokrivati svoja lica (tasattur). Gdje su razlozi ovakvih Čauševićevih stavova?

Hrabrio je muslimanke da se školuju

Čaušević je, na prvom mjestu, ovakvim razmišljanjem htio ohrabriti muslimansku žensku populaciju u Bosni i Hercegovini na javno školovanje. U vrijeme Austro-Ugarske, a naročito u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, otvarale su se moderne škole u koje se na školovanje opredjeljivao relativno mali broj muslimanki, zbog zaziranja od takvih škola i zbog straha od mogućeg «gubljenja obraza». Najveći dio Bošnjanki toga vremena, zbog toga što su poštovale običaj pokrivanja lica, ostajale su kod kuće i najčešće nisu nikada ovladavale latinicom ili ćirilicom, niti su ponijele jednu od diploma tih škola.

Čauševićeva borba u ovom pogledu ide dvosmjerno. Prvo, on se zalaže za osnivanje takvih škola gdje će biti sačuvan i zaštićen ljudski integritet svake, pa i muslimanske djevojke.

Ali, kako smo vidjeli, sa osnivanjem novih, savremenih muslimanskih škola u Bosni i Hercegovini u vrijeme Čauševića, išlo je teško. Drugo, Čaušević se bori protiv izoliranja muslimanskih djevojaka, bori se protiv svođenja njihovog društvenog života samo na kuću. One se moraju, po njegovom mišljenju, uključivati u škole evropskog tipa. Čaušević je smatrao da muslimanka, da bi opstala kao muslimanka u Evropi, mora biti obrazovana na način da tu svoju širu evropsku domovinu dobro poznaje.

Čaušević svoga sabesjednika Merhemića podsjeća, u gore navedenoj polemici, da je itekako važno kada djeca imaju obrazovane roditelje: «… neznanje roditelja najveća je šteta za djecu. (…) po šerijatskim propisima velika je dužnost svakog ženskog čeljadeta da poznaje propise o načinu uzgajanja djeteta, da poznaje najnužnije propise o čuvanju zdravlja dječijeg i da treba da to nauči svaka ženska prije nego pođe u zifaf (brak). Kazao sam da je dužnost sviju muslimana da prošire nauku kako za muške tako i za svoje ženske. Tumačio sam poteškoće o potrebnom pregledavanju muslimanskog ženskinja kod liječnika (muškarca), pa sam naglasio da trebamo odgajati muslimanke i kao doktorice i da je to farzi-kifaje. Tada sam rekao da mogu muslimanke študirati nauke i otvorena lica.»

Gledano iz današnje perspektive i sa distance, Čauševićeve namjere su bile plemenite, on je govorio da pokrivanje ženskog lica nije «fard», nije stroga dužnost, htijući tako postići jedan od važnih ciljeva koji se postavio pred Bošnjake u prvoj polovini XX stoljeća: uključivanje ženske populacije u sve korisne tokove muslimanskog društva u Bosni i Hercegovini.

Drugo pitanje u ovoj polemici jeste pitanje nošenja šešira! Šešir, fes, saruk, francuska kapa postali su tema u Bosni u XIX i XX stoljeću, ma koliko to moglo nekome zvučati paradoksalno. Društva u vratolomnoj tranziciji, a bosansko je prošlo nekoliko puta upravo kroz takve bure, raspravljalo je i o pitanju kape, odnosno «kakvu kapu propisuje islam».

Čaušević o šeširu zauzima slijedeći stav: Ako se šešir nosi da bi neko time pokazao svoje nevjerstvo (kufr) onda je takvo nošenje strogo zabranjeno (haram). Čaušević u gore navedenoj polemici izričito veli svome sabesjedniku Merhemiću:

«Ne znam šta vas goni pa da sada povlačite i šešir u pitanje. Ja sam o kapama dao odgovor još početkom 1914. godine. I ono što sam rekao (tada) tačno je. Što je ulema rekla (o šeširu) ja znam, ali znam i to da ne odgovara pravom izvoru islama. Misirska ulema nije zapravo ništa novo rekla. Ona je kazala «labsul kab-ati, ida kana maylan ilal kufri, kufrun» – «oblačenjem šešira, ako se želi kjufur, i biće kjufur». Pa i ja velim, ako se oblačenjem ma kakove haljine želi biti kjafir, i postaće (se) kjafir. Dakle, želja i volja je glavno; ako neko ne želi kjufura, njega ne može ništa u kjufur metnuti.»

Na kraju ovog polemičkog teksta Džemaludin Čaušević nam pripovijeda jedan događaj. Iz njegovog pripovijedanja biva nam barem donekle jasno u kakvim teškim uvjetima je radio Čaušević i s kakvim se podozrenjem na njega gledalo, da su čak i najbliži Čauševićevi prijatelji pogrešno shvatali njegovo reformatorsko djelovanje.

«Prije tri dana u kiraethani (čitaonici) je održana skupština za općinske izbore i nakon razgovora u tom pogledu, ustaje jedan moj prijatelj, za kojega sam u najopasnijim prilikama činio sve što sam smio, pa i ono što nijesam smio, pa taj prijatelj, ni manje ni više, naglašava: «Ostavite vi izbore, i ostalo, znate li vi da je din u opasnosti, reis ul-ulema nam hoće da navuče šešir na glavu i da nam otkrije žene.» A zatim uzrujano podvikuje: «Neka on sebi metne šešir i neka otkrije svoju ženu!» Od prisutnih muslimana nije ga niko htio popraviti, nije mu niko htjeo kazati, da dinu prijeti opasnost s druge strane, od čega se i reis baš najviše boji, a to je džehalet (neznanje)!»

I u Kairu su mnogi mislili kao Čaušević

Džemaludin Čaušević imao je veliki broj protivnika koji su mu se javno suprotstavili. Osim H. M. Merhemića, Čauševiću su se suprotstavili, ili su sa svojeg stanovišta stupili u polemiku o ovim pitanjima, Hakija Bušatlija, Omer H. Sefić, Hatidža Basara i drugi. Čauševića je odlučno podržao tadašnji šerijatski sudac Abdulah Bušatlić.

Čaušević je uvijek nastojao da svoje reformatorske i prosvjetiteljske ideje potkrijepi i na taj način što bi pisao o knjigama i idejama slične naravi koje su se u to vrijeme, ili čak i prije, pojavile, npr. u Kairu, islamskom centru u kojemu je bila, u Čauševićevo vrijeme, itekako snažna debata između «konzervativaca» i «modernista». Tako je Čaušević, potkrepljujući u listu «Novi behar» od 15. aprila 1928. godine, svoje stavove o tome da «žena muslimanka po propisima šerijata nije dužna pokrivati svoje lice», prikazao knjigu «Tahriru l-Mer eti» autora Kasima Emina.

Čaušević se poziva na ovu knjigu Kasima Emina (premda je izašla 1899. godine). Čaušević, također, veli da je o ovoj knjizi pisao «i čuveni ustaz (profesor) u svome El-Menaru». Čuveni ustaz je sintagma kojom je Čaušević u svojim tekstovima imenovao Muhameda Abduhua. Ovakvim člancima Čaušević je želio kazati svojim ulemanskim protivnicima iz reda konzervativaca da, eto i u samom Kairu mnogi misle isto, ili barem nalično, kao i Čaušević.

Dr. Fikret Karčić ovako oslikava ulogu Džemaludina Čauševića:

«M. Dž. Čaušević je od samog dolaska na položaj vjerskog poglavara bosanskohercegovačkih Muslimana istupio sa stavovima koji su odudarali od načina mišljenja tradicionalne uleme (potpisao je proglas o osnivanju «Gajretove» banke, dao pozitivno mišljenje austrougarskoj vojnoj komandi i nadležnim jugoslovenskim vlastima o nošenju kapa sa obodom za oficire islamske vjeroispovijesti itd.). (…) Založio se za reformu vakufa (odstupanje od volje zavještaoca i mogućnost iskorištavanja grobalja), budući da postojeće šerijatsko-pravne knjige ne daju dovoljno direktive i razjašnjenja za moderno doba. Zamjerio je muslimanskoj inteligenciji što se udaljila od naroda».

Ukoliko se Čauševićevi članci i knjige pročitaju u cjelini i posebno iz perspektive današnjeg iskustva koje mi Bošnjaci imamo nakon 1992. godine, vidi se zapravo da Čaušević ima jedan jedini problem – zaostalost, zapuštenost i permanentno državno, materijalno i duhovno devastiranje Bosanskih Muslimana i Muslimana Balkana općenito.

Jer, Čaušević putuje Bosnom u vrijeme Austro-Ugarske i, kasnije, putuje Kraljevinom Jugoslavijom, i posvuda kod muslimana vidi strašnu zaostalost i neorganiziranost.

Sa odlaskom Austro-Ugarske i dolaskom Kraljevine Jugoslavije 1918. godine, propadanje srednje klase Bosanskih Muslimana nastavljeno je nesmanjenom brzinom. Razlozi propadanja te klase počivaju prije svega u činjenici gubljenja države.

Samo muslimanski narodi nemaju pravo na državu

Na Balkanu krajem XIX i početkom XX stoljeća samo muslimanski narodi (Albanci na Kosovu, Bošnjaci u Bosni) nemaju pravo na državu ili na države, premda su autohtono stanovništvo Balkanskog poluostrva. Dotle su u ovo vrijeme kršćanski narodi Balkana (pravoslavci kao i katolici) dobili pravo na samoopredjeljenje, oni osnivaju svoje države, čak mnogo država! Takvo što, u tadašnjim svjetskim krugovima odlučivanja, muslimanima Balkana nije se dopustilo. Naprotiv, muslimanski narodi Balkana smatrani su ostatkom «Bolesnika sa Bosfora». Taj ostatak će se tokom XIX i XX stoljeća uklanjati sa Balkana bilo genocidnim pohodima, bilo iseljavanjem u Tursku ili, napokon, ekonomskim slabljenjem i duhovnim i materijalnim devastiranjem.

Čaušević kao intelektualac i Čaušević kao reisu-l-ulema djeluje u takvom vremenu mnogolike devastacije muslimanske populacije Balkana, on djeluje u vremenima i prostorima koji muslimanima nisu nimalo naklonjeni, djeluje u državama u kojima su muslimani neugodni ostatak prošlosti. Stoga, potrebno je da prema Čauševiću budemo objektivni, jer on pokušava trasirati sigurne puteve za muslimane u vremenima punim neizvjesnosti. Na te Čauševićeve puteve obrušavali su se odroni sa svih strana.

Evo jedne Čauševićeve grozničave ispovijesti o tome šta je sve radio sa svoga položaja reisul-uleme:

«Ja sam vršio i vršim svoju dužnost kako je nije vršio ni jedan reis. Skoro osam godina ja tumačim vjerske istine u Begovoj džamiji i izlažem i preporučujem ono što je korisno Islamskoj zajednici. Upirući prstom u naše manjkavosti vjerskog odgoja preporučivao sam i neke lijekove. Baš se dobro sjećam da sam više puta, tumačeći Božije zapovijedi o međusobnom potpomaganju, rekao da bi trebali svi džematski medžlisi i kotarska povjerenstva imati popis svih muslimana svoga područja, trebali bi imati popis takav iz kojega bi se razumjelo ko ima staratelja i skrbnika, ko opet toga nema, koliko djece ide u školu, a koliko opet ne ide, ko je u kakvom radu i gdje, pa da se prema tome odredi o svim jedinicama islamske zajednice ono što je najbolje. Kazao sam tada da nije pravo iščekivati od reisa da on sam vodi o svemu računa. Naglašavao sam da budemo svi zajedno, pa sam i ja tudi.»

Ove Čauševićeve riječi pune bola dovoljno govore o maćehinskom odnosu jugoslavenske države prema muslimanima, o ostavljenosti muslimana Balkana i njihovoj prepuštenosti Islamskoj zajednici. A sama Islamska zajednica nije mogla mnogo učiniti, jer je sve više siromašila budući je sve to više bila lišavana svojih vakufskih imanja.

Također, naprijed navedene Čauševićeve riječi mogu se tumačiti i kao njegovo nastojanje da se muslimani Balkana općenito, a Bosanski Muslimani posebno, organiziraju i da tako ne budu puki prazan prostor. A od kršćanskih balkanskih državica muslimani Balkana tretirani su često, i na mnogo načina, kao «prazan prostor».

Jedan od načina «pretvaranja» muslimana Balkana u «prazan prostor» jeste oduzimanje njihova prava da budu nacija, što je, dakako, skopčano sa pravom na državu. Naime, u vrijeme Čauševićeva reisovanja (1913-1930.) trajao je na mnogo načina proces anacionaliziranja ili denacionaliziranja muslimana Balkana. Na primjer, Bošnjaci, stanovnici Bosne islamske vjeroispovijesti, nisu se više mogli, u službenim dokumentima Kraljevine Jugoslavije, nazivati Bošnjacima, već samo muslimanima, ili su se pak u nacionalnom pogledu mogli opredjeljivati kao Srbi ili kao Hrvati. Dakako, ovaj proces denacionaliziranja Bošnjaka krenuo je još u vrijeme Austro-Ugarske. Ima podataka da su se sami Bošnjaci u vrijeme Austro-Ugarske priklonili nazivu Muslimani, jer su osjetili da im je u ovoj evropskoj imperiji vjera ugrožena. Ipak, tadašnje nacionalne politike Srba i Hrvata podsticale su denacionalizirajuće procese kod Bošnjaka, naročito kod Bošnjaka intelektualaca.

Pravi problem je-obrazovanje

U vrijeme reisu-l-uleme Čauševića taj je proces denacionaliziranja Bošnjaka bio u svom punom zamahu. Bošnjaci intelektualci bili su, u nacionalnom smislu, ili Srbi ili Hrvati. Često je za nekog muslimana u Bosni ono «biti Srbin» značilo biti «anti-Hrvat», i obrnuto. Ali, Čaušević je te probleme smatrao samo posljedicom jadnog i prezrenog stanja muslimana u Bosni.

U jednom tekstu objavljenom januara 1934. godine Džemaludin Čaušević podsjeća svoje sunarodnjake na njihov pravi problem, obrazovanje:

«Velika je ludost bila misliti da će drugi čekati i gledati na nas ili da će se vrijeme okrenuti prema našoj želji. Sad su i šila i igle drukčije, čekići i vignjevi su se promijenili. Škole i način školovanja se izmijenio, i ko se ne bude snalazio u ovim novotarijama on je izgubljen. Svijet se kreće naprijed, pa ako se i mi ne budemo ravnali prema duhu vremena, bićemo pregaženi. U prošlosti smo puno drijemali, treba već jednom toga se proći. Dok smo mi tražili pomoći od turbeta, od mrtvih ljudi, dok smo izgledali (čekali) da nam halife i hilafet očuvaju našu vjeru, drugi su se dali na izvađanje praktičnijih sredstava. Vrtili su planine, ulazili u utrobu zemlje, vadili rude, iskorišćavali šume i sticali bogatstvo. Mnogi su opet dizali i uspostavljali sve što treba za očuvanje svoje zajednice. I ovdje se ispunila ona trajna istina da «znaniji i neznaniji ne mogu biti jednaki». Mi učimo Kur’an, mi slušamo Kur’an, ali ono što Kur’an od nas traži u pogledu rada i truda, to drugi izvršavaju.»

Pogrešno je iz ovog pasaža izvesti zaključak da je Čaušević bio rigidni reformista i scijentista. Naprotiv, ove njegove pasaže trebamo shvatiti kao njegova terapeutska sredstva za buđenje bošnjačkog muslimanskog naroda iz letargije. Evropski izazov je bio itekako snažan i nosio je u sebi velike doze zavodljivosti. Stoga, kad Čaušević poziva svoje suvjernike da se prihvate života i Ovoga svijeta na dinamički način, onda njegov poziv treba razumjeti kao nagovor bosanskim m u s l i m a n i m a da pomoću tog dinamizma budu još bolji muslimani. A bit će bolji muslimani ako kao muslimani budu obrazovaniji, bogatiji, ako budu svjesniji Evrope, evropskog sjaja i evropske znanosti.

Islam je vjera znanja i rada

Reisul-ulema Čaušević u svome reformatorskom radu morao je ponekada baviti se sasvim bizarnim stvarima, kao što je, na primjer, pitanje čistoće muslimanskih regruta koji su odlazili u vojsku Kraljevine Jugoslavije.

«Novi behar» od 1. decembra 1928. godine objavio je tekst pod naslovom «Okružnica našeg presvetog gospodina reis ul-uleme».

Čaušević u ovoj okružnici, između ostalog, piše: «Islam je vjera znanja i rada, vjera istinske čistoće i najsavršenijeg morala. Nažalost, imamo muslimana koji ne poznaju vjere islama. Ima ih koji ne pokazuju ljubav i odanost prema vjerskim propisima. Ovakovi bacaju ljagu na uzvišeni islam. Ovakovi muslimani blate i ponizuju svoju vjeru, a da pojma nemaju. Ja sam imao priliku slušati od vrlo uglednih članova komisije za pregledanje i primanje vojnika vrlo neugodne stvari. Pričali su mi da je dolazilo takovih muslimana na pregled da mu se je mogao plijesan na tijelu strugati nožem, kao da se nije okupao ni oprao u životu nijedanput. Ja sam opet vidio muslimana koji su se valjali po blatu, jer su se napili nekakvog otrova (alkohola), koji im ne da pravo ići niti pravo misliti. Ovi i ovakovi muslimani izazivaju prezir prema sebi, a velika su ljaga za vjeru islam, vjeru koja najstrožije propisuje tjelesnu i duševnu čistoću!»

U ovoj svojoj okružnici reisul-ulema Čaušević moli da se apelira na seljake da se «što češće čiste, jer je čistoća pola zdravlja. Treba im (seljacima) rastumačiti da svoje kuće, svoje sobe što češće kreče. Treba ih upozoriti da svoje haljine što češće peru i u vreloj lukšiji ili safunu izvaruju. Treba im kazati da što češće tresu i na suncu izlažu postelje, haljine i pokrivače, pa da tako odstrane te gadne kućne životinje (Čaušević misli na buhe, vaši, itd., opaska E. Karića) o kojima se govori i koje mogu biti uzrok zaraznim bolestima. Treba im skrenuti pažnju da vjera islam zabranjuje svako opojno piće. Treba im kazati da danas i znanost, naročito liječnička znanost, najžešće udara protiv opojnih pića, – protiv tog otrova. Treba im kazati da i zdrav razum zabranjuje piti opojna pića…»

Ove Čauševićeve riječi neizostavno nas podsjećaju na slične proglase muslimanskih reformatora u XIX i XX stoljeću diljem islamskog svijeta. I Mevdudi je imao slične apele, pišući o teškom položaju seljaka na indo-pakistanskom potkontinentu. I Sejjid Kutb piše o gladnom i prljavom egipatskom seljaku (fallah) koji jedva živi. I tako dalje.

Također, Čaušević nije iznimka u metodologiji kojom upućuje svoje reformatorske apele. On, kao i velika većina reformatora islamskog svijeta u XIX i XX stoljeću, prvo se poziva na islam («islam zabranjuje alkoholna i opojna pića!»), potom kaže da to čemu poziva islam također poziva i znanost («medicina zabranjuje opojna pića!», a to čemu poziva znanost poziva i zdrav razum («zdrav razum zabranjuje opojna pića!»!

Islam – znanost – zdrav razum , to je postala krilatica muslimanskih reformatora od Maroka do Indonezije. Zar se, onda, čuditi Čauševiću što je usred Bosne, koja je usred sekularne Evrope, prihvatio ovu, po mišljenju muslimanskih reformatora spasonosnu formulu, koja je tvrdila da je islam naučan i da je nauka islamska?!

(Govor prof. dr. Enesa Karića na skupu u Gazi Husrev-begovoj biblioteci 20. novembra, održanoj povodom stogodišnjice ustoličenja za reisa Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića)