Mehmed Džemaludin Čaušević rođen je u Arapuši kod Bosanske Krupe 28. decembra 1870. godine. Budući da je njegov otac Alija u to vrijeme bio imam džamije u Arapuši i vrlo učen čovjek, prvi vjerski nauk dobiva od oca. Nakon toga kao vrlo darovit dječak odlazi u Bihać gdje u Bihaćkoj mederesi nastavlja svoje dalje obrazovanje. Maturu završava pred tadašnjim Bihaćkim muftijom Sabit-efendijom Ribićem koji ga kao izuzetno talentovanog i naprednog učenika preporučuje za dalje školovanje u Turskoj, uz stipendijsku potporu Bihaćkog muftijstva i tadašnjih uglednih krupskih i bihaćkih vakifa.
U Istanbulu najprije završava prvi stepen idžazeta a zatim se upisuje na tada prestižni istambulski Mektebi hukuk (Pravni fakultet) na kojem su se paraleno izučavale šerijetske i tzv.evropske pravne nauke. Kao student prava u Istanbulu Džemakudin Čaušević je za koplje bio ispred svojih generacijskih kolega i uopšte kao student bio je briljantan u svakom pogledu. Primjetivši kod njega izuzetan retorički dar i umijeće njegovi mentori još kao studenta su ga slali u Bosnu da drži vazove. Tako je još 1892. godine kao student uza vrijeme ljetnih ferija Arapuši držao vazove u džamiji „ pred veliikim brojem vjernika koji su dolazili iz mnogih krupskih sela“ .*
Nakon što je diplomirao pravo na istambulskom Mektebi –hukuku oko 1894. godine Čaušević uprkos tome što mu je nuđen odličan posao u pravničkoj struci, željan novih znanja i izazova prihvata posao dopisnika turskih novina najprije iz Kaira i Jerusalema, a zatim kao izvještač o zbivanjima na Bliskom istoku boravi nekoliko godina u Damasku i Sani u Jemenu. Nakon toga tokom 1899. godine botavi u Ankari odakle piše za više istambulskih dnevnih listova. Početkom novog vijeka (20. Stoljeće) Džemaludin se sve češće vraća u Bosnu da bi 1903. godine konačno odlučio da prihvati mjesto profesora arapskog jezika na Velikoj sarajevskoj gimnaziji. Budući da je već bio stekao ugled istaknutog vaiza i profesora 1905. godine biran je za člana Ulema-medžlisa najvišeg tijela Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini gdje bio zadužen za resor islamske prosvjete. On je tada putovao Bosnom i sve više se uvjeravao kako u muslimanskom narodu vlada stanje materijalne bijede i duhovne zapuštenosti. Budući da se nije mogao pomiriti s tom činjenicom bio je odlučan da u namjeri da se najprije moraju provesti temeljite reforme u vjerskom obrazovanju muslimana i unapređenju vjerske nastave. Jer stanje mekteba, medresa i ruždija u svim dijelovima Bosne i Hercegovine bilo je potpuno zapušteno.
Godine 1909. Džemaludin Čaušević je imenovan za profesora Šerijatske sudačke škole u Sarajevu što mu nije smetalo da nastavi svoju reformatorsku aktivnost. Brzo je postao vrlo omiljen profesor te se još više proširila njegova popularnost kod dijela napredne uleme i gradskog muslimanskog stanovništva, pa se za njegovo i ime i rad pročulo širom Bosne i Hercegovine Bilo je sasvim izvjesno da se među bosanskohercegovačkim muslimanima pojavio čovjek novog vremena, reformator i prosvjetitelj. Kada je Sulejman ef. Šarac podnio ostavku na mjesto reis-ul-uleme jedino ime koje je bez konkurencije figuriralo za taj visoki položaj, bio je Mehmed Džemaludin Čaušević. Postavši u predvečerje Prvog svjetskog rata, 24. marta 1914. godine reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini definitivno će otpočeti nova, savremena epoha u životu bosanskohercegovačkih muslimana.
Na mjestu reis-ul-uleme Džemaludiin Čaušević ostaje sve do 1930. godine kada zbog ukupnih prilika u zemlji ali i radi narušenog zdravlja, na vlastiti zahtjev odlazi u mirovinu. Naredne godine sve do prerane smrti 1938. godine, Čaušević uprkos slabom zdravstvenom stan ju nastavlja svoj intelektualni rad radeći, pored ostalog, i na prevođenju Kur’ana časnog ,koga će objaviti na bosanskom samo godinu dana prije smrti.
Mehmed Džemaludin Čaušević rođen je u Arapuši kod Bosanske Krupe 28. decembra 1870. godine. Budući da je njegov otac Alija u to vrijeme bio imam džamije u Arapuši i vrlo učen čovjek, prvi vjerski nauk dobiva od oca. Nakon toga kao vrlo darovit dječak odlazi u Bihać gdje u Bihaćkoj mederesi nastavlja svoje dalje obrazovanje. Maturu završava pred tadašnjim Bihaćkim muftijom Sabit-efendijom Ribićem koji ga kao izuzetno talentovanog i naprednog učenika preporučuje za dalje školovanje u Turskoj, uz stipendijsku potporu Bihaćkog muftijstva i tadašnjih uglednih krupskih i bihaćkih vakifa.
U Istanbulu najprije završava prvi stepen idžazeta a zatim se upisuje na tada prestižni istambulski Mektebi hukuk (Pravni fakultet) na kojem su se paraleno izučavale šerijetske i tzv.evropske pravne nauke. Kao student prava u Istanbulu Džemakudin Čaušević je za koplje bio ispred svojih generacijskih kolega i uopšte kao student bio je briljantan u svakom pogledu. Primjetivši kod njega izuzetan retorički dar i umijeće njegovi mentori još kao studenta su ga slali u Bosnu da drži vazove. Tako je još 1892. godine kao student uza vrijeme ljetnih ferija Arapuši držao vazove u džamiji „ pred veliikim brojem vjernika koji su dolazili iz mnogih krupskih sela“ .*
Nakon što je diplomirao pravo na istambulskom Mektebi –hukuku oko 1894. godine Čaušević uprkos tome što mu je nuđen odličan posao u pravničkoj struci, željan novih znanja i izazova prihvata posao dopisnika turskih novina najprije iz Kaira i Jerusalema, a zatim kao izvještač o zbivanjima na Bliskom istoku boravi nekoliko godina u Damasku i Sani u Jemenu. Nakon toga tokom 1899. godine botavi u Ankari odakle piše za više istambulskih dnevnih listova. Početkom novog vijeka (20. Stoljeće) Džemaludin se sve češće vraća u Bosnu da bi 1903. godine konačno odlučio da prihvati mjesto profesora arapskog jezika na Velikoj sarajevskoj gimnaziji. Budući da je već bio stekao ugled istaknutog vaiza i profesora 1905. godine biran je za člana Ulema-medžlisa najvišeg tijela Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini gdje bio zadužen za resor islamske prosvjete. On je tada putovao Bosnom i sve više se uvjeravao kako u muslimanskom narodu vlada stanje materijalne bijede i duhovne zapuštenosti. Budući da se nije mogao pomiriti s tom činjenicom bio je odlučan da u namjeri da se najprije moraju provesti temeljite reforme u vjerskom obrazovanju muslimana i unapređenju vjerske nastave. Jer stanje mekteba, medresa i ruždija u svim dijelovima Bosne i Hercegovine bilo je potpuno zapušteno.
Godine 1909. Džemaludin Čaušević je imenovan za profesora Šerijatske sudačke škole u Sarajevu što mu nije smetalo da nastavi svoju reformatorsku aktivnost. Brzo je postao vrlo omiljen profesor te se još više proširila njegova popularnost kod dijela napredne uleme i gradskog muslimanskog stanovništva, pa se za njegovo i ime i rad pročulo širom Bosne i Hercegovine Bilo je sasvim izvjesno da se među bosanskohercegovačkim muslimanima pojavio čovjek novog vremena, reformator i prosvjetitelj. Kada je Sulejman ef. Šarac podnio ostavku na mjesto reis-ul-uleme jedino ime koje je bez konkurencije figuriralo za taj visoki položaj, bio je Mehmed Džemaludin Čaušević. Postavši u predvečerje Prvog svjetskog rata, 24. marta 1914. godine reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini definitivno će otpočeti nova, savremena epoha u životu bosanskohercegovačkih muslimana.
Na mjestu reis-ul-uleme Džemaludiin Čaušević ostaje sve do 1930. godine kada zbog ukupnih prilika u zemlji ali i radi narušenog zdravlja, na vlastiti zahtjev odlazi u mirovinu. Naredne godine sve do prerane smrti 1938. godine, Čaušević uprkos slabom zdravstvenom stan ju nastavlja svoj intelektualni rad radeći, pored ostalog, i na prevođenju Kur’ana časnog ,koga će objaviti na bosanskom samo godinu dana prije smrti.
