Blog

Jedan je od najučenijih Bošnjaka svoga vremena. Autoritativni vjerski lider, reformator, prosvjetitelj, čovjek izuzetne misli i čvrstog stava, školovan pred uglednim bosanskim alimima, a potom, kako bilježe njegovi biografi, dva desetljeća naukovan u Istanbulu, Kairu, Jerusalemu, Jemenu, Damasku, Ankari. Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević ličnost je čiji je život ostavio neizbrisiv trag u historijskoj svijesti Bosne i Bošnjaka. Ovoga mjeseca navršava se 85 godina od njegove ostavke na mjesto reisu-l-uleme, koju je dao nakon uvođenja šestojanuarske diktature.

 

 

Rođen je 1870. godine u mjestu Arapuša kod Bosanske Krupe. Početnu naobrazbu stječe pred svojim ocem, uglednim alimom Ali ef. Čauševićem, poznatijim kao Ali-hodža, a već sa devet godina pohađa bihaćku medresu, gdje uči pred tadašnjim muderisom i muftijom Ahmedom Sabitom ef. Ribićem.

 

Sa 17. godina odlazi u Istanbul i uči pred, u to vrijeme, jednim od najslavnijih turskih profesora Salih-efendi Tokatlijom. Godine 1898., po nagovoru istanbulskog profesora Hadži-efendije Manastirlije, upisuje Mektebi-hukuk, odnosno pravni fakultet u Istanbulu.

 

U nizu biografskih podataka iznesenih u knjizi „Reis Džemaludin Čaušević – prosvjetitelj i reformator“ priređivača dr. Enesa Karića i dr. Muje Demirovića bilježi se i sjećanje Fehima Spahe na vrijeme kada je Čaušević kao istanbulski student tokom ferija dolazio u Bosnu i držao predavanja.

 

– “…Upravo na početku ovog vijeka izbi pred ramazan u Sarajevo mlad alim koji je i po svom nastupu i po svom držanju odskakao od drugih hodža, što su nam u ovim prilikama dolazili. Ali još kad poče da kazuje vaz u Gazi Husrev-begovoj džamiji, vidjelo se odmah da pred sobom imamo čovjeka koji je bio na mnogo višem stupnju od svojih drugova. To je bio mladi učenik medrese i student prava u carigradskom Mektebi-hukuku, naš zemljak – Krajišnik, Hadži Mehmed Džemaludin efendija Čaušević” – prenose Spahino sjećanje iz 1938. godine.

 

Nakon što je 1903. s odličnim uspjehom završio Mektebi-hukuk, vratio se u Sarajevo, gdje je već godinu ranije, ramazanskim vazovima u Begovoj džamiji, stvorio pogodno tlo za promociju vlastitih ideja. Biografski podaci govore da je iste godine dekretom Zemaljske vlade u Sarajevu postavljen za učitelja arapskog jezika u Velikoj gimnaziji u Sarajevu, a dvije godine kasnije postaje i član Ulema medžlisa i Zemaljskog vakufskog povjerenstva.

 

Historičar, prof. dr. Adnan Jahić u svojoj knjizi „Islamska zajednica u BiH u vrijeme monarhističke Jugoslavije“, govoreći o Džemaludinu ef. Čauševiću, posebno ističe kako je za vrijeme njegovog članstva u Ulema-medžlisu u Sarajevu Čaušević predano radio na reformi i osavremenjavanju vjerske nastave.

 

– Obilazio je mektebe i medrese po selima i mahalama, pisao i rasturao novu vjeronaučnu literaturu koja je trebala trgnuti usnulu ehaliju iz letargičnog drijemeža. Njegovim nagovorom Islamska štamparija u Sarajevu nabavila je slova novog pisma, arebice. Arebica je bila kap više za konzervativne krugove kojim je već duže smetao carigradski student koji je džematlijama poručivao da se ne smiju odricati ovozemaljskog života, da se moraju suočavati s njegovim izazovima i boriti za prosperitet vlastite zajednice – piše Jahić.

 

Nakon ostavke Sulejmana ef. Šarca na mjesto reisu-l-uleme, Džemaludin Čaušević, kao kandidat inteligencije i širokih narodnih slojeva, dva puta je dobio podršku Hodžinske kurije i protivno volji austrijskih i bošnjačkih političkih krugova 27. oktobra 1913. godine postaje novi reisu-l-ulema za Bosnu i Hercegovinu.

 

– Uslijedio je Prvi svjetski rat u kojem je novi reisu-l-ulema pokazao umješnost bošnjačkog prvaka koji se podjednako starao za narodni obraz u turbulentnim vremenima antisrpske histerije, kontinuitet vjerskog života u dezorijentiranom bošnjačkom društvu, socijalno zbrinjavanje muslimanskih žena koje su tražile izvor zarade kako bi prehranile sebe i svoje porodice – navodi Jahić.

 

 

Reisu-l-ulema Čaušević nije prezao javno izgovoriti istinu o stanju u kome su se našli bosanski muslimani nakon Prvog svjetskog rata. Bili su izloženi raznoj vrsti nasilja, od paljevine njihovih sela, otimanja imovine do pljački, ubistava itd. Nije bilo dana kada mu kao vrhovnom vjerskom autoritetu iz nekog od mjesta gdje su živjeli muslimani nisu stizale vijesti o tegobama kojim su izloženi, kao i njihove molbe da budu zaštićeni.

 

Pisao je tada Čaušević vojnim i političkim autoritetima u BiH, tražio da se zaustave hapšenja, ubijanja, mučenja koje je nad muslimanima provodila tzv. narodna garda, ali nije bilo odgovora. U jednom od oštro intoniranih dopisa Narodnoj vladi u Sarajevu Čaušević upozorava na teror koji se provodi nad muslimanima i kaže:

 

– Sve to čine sugrađani pravoslavne vjere u svojoj zanesenosti vjerskom mržnjom protiv mirnog muslimanskog stanovništva. Bude li se i nadalje tako radilo, muslimani će biti primorani da se sami brane i da od drugoga koga zatraže pomoć i obezbjeđenje svog života i imetka… – odlučno je upozorio reis Čaušević.

 

O tadašnjem teškom položaju muslimana u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca reis Čaušević progovorio je i u intervjuu koji je 1919. godine dao novinaru Čarslu Rivetu (Charles), dopisniku uglednog pariskog lista “Temps”, a koji je uveliko uznemirio tadašnju vrhovnu beogradsku vlast.

 

– Kažite svojoj domovini da mi svi gledamo danas u njoj svoje utočište, ako bi događaji koji se zbivaju postali sistemom. Hiljade ubijenih ljudi, 76 sprženih žena, 270 razorenih i opljačkanih sela: to je bilanca koju mi, muslimani, imamo zapisati na blagdan porađanja nove Jugoslavije, kojoj bi htjeli svom dušom služiti… Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvima. Smatraju nas uljezima. I drugi će vam kazati da smo mi, naprotiv, pravi ljudi koji pripadaju ovoj zemlji. Nakon što su Srbi postali gospodari situacije, mi nikada nismo pozvani da učestvujemo u političkim sastancima i savjetovanjima…

 

Željeli bismo da se Francuska, velikodušna nacija i naša tradicionalna zaštitnica, zainteresira za našu žalosnu situaciju… Preko Vas, moj gospodine, šaljemo joj svoju molbu i posredovanje da ne budemo prisiljeni ostaviti domovinu u kojoj se ne osjećamo više sigurnim… – kazao je, između ostalog, reis Čaušević francuskom novinaru.

 

Ovaj intervju izazvao je burne reakcije u Beogradu te je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Kraljevine SHS Svetozar Pribićević od predsjednika Zemaljske vlade u Sarajevu tražio da naredi reisu Čauševiću da demantira izjave koje je dao, što je reis odlučno odbio uz objašnjenje da je novinara samo informirao o stanju u kome se nalaze muslimani BiH, Sandžaka i Crne Gore.

 

Čaušević, iako je već bio „na zubu“ vlasti u Beogradu, nije šutio ni nakon pokolja u Šahovićima kod Bijelog Polja u novembru 1924. godine, kada je pobijeno više od 500 muslimana. U pismu Stepi Stepanoviću reis Čaušević piše da je u Šahovićima „priređen opći pokolj kakav mogu izvesti samo zvjerad u ljudskoj spodobi“. Ipak, zločin u Šahovićima je ubrzo zataškan.

 

Da Bošnjaci mnogo duguju prosvjetiteljskom i reformatorskom duhu reisa Čauševića, govore i podaci o tome šta je tokom svog 17-godišnjeg reisovanja doživljavao, ne samo od vladajućih srpskih elita već i od tradicionalne bosanske uleme, kao žestokog protivnika reformi za koje se zalagao. Osim što je želio modernizirati škole i mektebe, zalagao se da oni budu otvoreni i za žene. Nije se ustručavao iznijeti mišljenje da žena može otkrivena lica biti u javnosti, da to što će musliman nositi šešir umjesto fesa neće umanjiti njegovu odanost vjeri itd.

 

Govoreći o činjenicama do kojih je došao tokom svojih istraživanja, profesor Jahić ističe kako niko kao reis Čaušević, bez obzira na problem, pa i neke vlastite zablude, nije tako odvažno i gordo štitio dostojanstvo muslimana u vremenu u kome je živio. Imao je, navodi, široko obrazovanje, čvrst karakter i ljudsko poštenje, promišljenost i, što je najvažnije, veliku ljubav prema narodu kome je pripadao. Bio je, kaže, istinski narodni prvak koji je znalački vodio muslimansku zajednicu u odsudnim vremenima teškog nasilja nad njenim pripadnicima, ali i njene konfrontacije s modernim kulturnim i društvenim izazovima.

 

Da je reis Čaušević do kraja svog života ostao dostojanstveni predstavnik muslimana, pokazuje i vrijeme koje je prethodilo njegovom penzionisanju 1930. godine.

Uvođenjem šestojanuarske diktature kralj Aleksandar je želio ukinuti muslimansku vjersku autonomiju BiH, a politički utjecaj na muslimane pokušao ostvariti reorganiziranjem Islamske vjerske zajednice koja bi bila pod kontrolom Ministarstva pravde Kraljevine SHS. U ostvarenju te ideje značajnu ulogu imao je jedan od osnivača Jugoslovenske muslimanske organizacije i bivši tuzlanski muftija hafiz Ibrahim ef. Maglajlić.

 

Donošenju novog Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici 31. januara 1930. godine Čaušević se u aprilu 1930. godine odlučno suprotstavio te je na to reagirao ostavkom, ne pristavši da Islamska zajednica izgubi autonomiju i potpadne pod potpuno kontrolu Beograda. Iako ga je kralj ukazom postavio za reisu-l-ulemu Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu, reis Čaušević je to odbio, čak i po cijenu da ne dobije penziju, navode njegovi biografi.

 

Nakon što je dva puta zatražio da ga penzionišu, to je 6. juna 1930. i učinjeno, a na mjesto reisu-l-uleme sa sjedištem u Beogradu postavljen je hafiz Ibrahim ef. Maglajlić.

 

 

Prilično krhkog zdravlja, nakon penzionisanja Čaušević je živio dosta povučeno, ali od svojih poznatih reformatorskih stavova u obnovi islamskih institucija nije odstupao. Prijevod Ku’ana na bosanski jezik, s komentarom, na kome je skupa s hafizom Muhamedom Pandžom radio skoro desetak godina, iz štampe je izašao 1937. Nepunu godinu kasnije, 28. marta 1938., preselio je na Bolji Svijet. Njegovoj dženazi u Sarajevu prisustvovalo je nekoliko desetina hiljada vjernika, poštovalaca njegovog djela. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu dva dana kasnije, a dženazu mu je klanjao hafiz Esad ef. Sabrihafizović.

 

 

U polemici koju je u listu “Novi behar” 1928. godine vodio s jednim od vrlo utjecajnih sarajevskih muslimana H. M. Merhemićem o temi treba li žena pokrivati svoje lice, Čaušević bez ispoljavanja srdžbe odgovara Merhemiću riječima:

 

– Za mog studiranja nauka za vrijeme merhum sultana Abdul-Hamida i baš kad je merhum Zihni-efendija izdavao svoja djela otvarale su se najviše ženske škole u Carigradu koje su pohađale na hiljade učenica, sve zrelih djevojaka i u kojima su predavale nastavnice i profesorice muslimanke otkrivena lica. Za ovo je sve znao kako sam Halifa, tako i Šejhul-islam kao i muftije, kadije i kadi-askeri, ali se niko od njih nije odvažio na to da ovim ženama naredi pokrivanje lica.

 

 

Reis Čaušević je strpljivo odgovorio i na prigovore dijela uleme o njegovom stavu da muslimanu nije zabranjeno nositi šešir.

 

– Misirska ulema je kazala „ako se oblačenjem šešira želi kjufur (nevjerstvo) i bit će kjufur. Pa i ja velim, ako se oblačenjem ma kakve haljine želi biti kjafir i postat će se kjafir. Dakle, želja i volja je glavno, ako neko ne želi kjufura, njega ne može ništa u kjufur metnuti – poručio je Čaušević svom kritičaru Merhemiću.

 

 

– Novo doba, nastalo godine 1918., zateklo je nas muslimane Bosne i Hercegovine potpuno nepripravne. Prosvjetno zaostali, ekonomski gotovo uništeni, a u vjerskom odgoju slabi i nehajni. U školama, koje su pred našim očima, naše djece vrlo malo; agrarnom reformom ubijene egzistencije hiljadama naših familija, a na vjerskom polju bez moderno uređenih institucija, bez sposobne i savremene uleme. Kada god se u ove naše prilike i neprilike zamislimo i sjetimo posljedica, koje nas u skoroj budućnosti čekaju, nameće nam se samo po sebi pitanje: šta da mi kao roditelji, kao starješine i kao članovi Islamske zajednice činimo i na koji način da to zaustavimo, otklonimo i popravimo. Ozbiljno zabrinuti moramo se pitati: u ovakvom vremenu i previranju kakvo će izrasti naše potomstvo – zapisao je, između ostalog, reis Čaušević u svom tekstu u prvom broju “Novog behara”, objavljenom 1. maja 1927. godine, u kojem još navodi i ovo:

 

– A dužni smo i dužni ste vi svi da predajemo u amanet svome potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane. Niko se ne odriče svoje vjere, pa nećemo ni mi naše.