Reis Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević, kao prosvjetitelj i reformator, dao je nemjerljiv doprinos duhovnom i odgojno-obrazovnom prosperitetu bošnjačkog naroda na ovim prostorima. Njegove poruke su i danas aktuelne, poučne i korisne, te ih se prisjećamo s ciljem ukazivanja na njihovu potrebu primjene u vrijeme i okolnostima u kojima danas živimo. Podsjetićemo se kratko i njegove biografije.
Mehmed Džemaluddin Čaušević rođen je 1870.godine u Arapuši kod Bosanske Krupe, osam godina pred odlazak Osmanskog carstva sa ovih prostora i dolazak austougarske vlasti. Još kao dijete zavolio je nauku i bio veoma marljiv učenik. Radi postignutog školskog uspjeha, nakon završene bihaćke medrese, biva preporučen za nastavak školovanja na nekom od Istanbulskih fakulteta. Tako mladi Džemaluddin u svojoj sedamnaestoj godini odlazi na školovanje u Istanbul. Tamo je imao priliku sticati znanje iz oblasti prava, teologije, književnosti i historije.
Istakao se kao veoma uspješan i nadaren student. Objavljivao je svoje radove u turskim časopisima: ”Tercunam-i hakitat”, ”Tasvir-i efkar” i ”Vatan”. Nakon diplomiranja na Pravnom fakultetu u Istanbulu, Čaušević dobija ponude za zaposlenje uz nuđenje visokih funkcija, ali ih on uz zahvalnost odbija i odlučuje da se vrati u Bosnu i Hercegovinu kako bi bio na usluzi svom bošnjačkom narodu.
Bošnjaci su, nakon odlaska Osmanlija, dugo vremena od strane kršćana smatrani ”ostatkom” od Turaka. Taj ”ostatak” će tokom XIX i XX stoljeća preživljavati duhovno i materijalno slabljenje, velika iseljavanja u Tursku, razne vrste napada, pa sve do genocidnih pohoda nad njima.
Džemaluddin Čaušević je 1903.godine angažiran kao nastavnik arapskog jezika u Velikoj gimnaziji u Sarajevu. Bio je omiljen predavač i cijenjen alim. Preuredio je ‘arebicu’ tako što je osmislio pisanje slova iz bosanskog jezika kojih nije bilo u arapskom jeziku: p, ž, c, ć, č, đ … Dao je podršku izučavanju predmeta matematike, fizike, hemije i biologije, koje su neki vjernici u to vrijeme nazivali ,,nevjerničkim predmetima”.
U cilju te podrške govorio je: ,,Kur’an nas uči da moramo crpiti poruku iz svega što se zbiva kod nas i oko nas. Kur’an nas upućuje, a i Pejgamber nam kaže, da znanje i razne vještine ne smijemo zanemariti. Svaki musliman i svaka muslimanka dužni su tražiti mudrost i znanje. Jedan čovjek ne može znati onoliko koliko znaju svi narodi na zemaljskoj kugli. Zato nam Kur’an naređuje da putujemo, obilazimo svijet, učimo strane jezike kako bismo što lakše postigli umotvorine raznih naroda.”
Čaušević je smatrao veoma važnim da djeca imaju obrazovane roditelje, te je u tom smislu posebno isticao važnost obrazovanja žene muslimanke. Govorio je: ,,Kazao sam da je dužnost svim muslimanima da prošire nauku, kako za muške tako i za svoje ženske. Tumačio sam poteškoće kada je riječ o pregledavanju muslimanskog ženskinja kod liječnika (muškarca), pa sam naglasio da trebamo muslimanke i kao doktorice i da je to farzi – kifaje.”
Džemaluddin ef. Čaušević postaje član visokog tijela Islamske zajednice, Ulema-medžlisa, 1905.godine. U Ulema-medžlisu dobija zaduženje u resoru islamske prosvjete, što mu omogućuje obilazak mekteba, medresa i ruždija, te dobijanje boljeg uvida u njihov rad i njihove potrebe.
Kako nisu bili u mogućnosti da šta više urade za odbranu svojih bošnjačkih prava i sloboda, diskriminisani Bošnjaci su se sve više okupljali oko Islamske zajednice, iako su joj ruke od strane vlasti bile vezane po mnogim pitanjima. Ona je sve više slabila i siromašila. Vlast joj je postepeno oduzimala mnoga vakufska dobra koja joj i do današnjeg dana nisu vraćena.
Čaušević uspijeva pokrenuti list ”Muallim”, uređivati listove ”Behar”, ”Mekteb” i ”Tarik” i angažirati se u društvu ”Gajret” koje je radilo na prosvjeti Bošnjaka. Postaje profesor u Šerijatsko – sudačkoj školi. Sve svoje potencijale daje u borbi za vjerski i nacionalni bošnjački interes i postepeno postaje neosporni duhovni vođa Bošnjaka.
Godinu dana prije početka prvog svetskog rata, 1913.godine, Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević postaje reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sav svoj ljudski, moralni i intelektualni potencijal ulaže u čestito i temeljito obavljanje svojih dužnosti reisu-l-uleme.
Kako je i sam u svemu bio predano aktivan, Čaušević je takav aktivizam očekivao i od drugih vjernika. Hvalio je takve vjernike u ,,Vazu – nasihatu” koji objavljuje časopis ”Tarik”: ,,Ovi nastoje da posluže vjeri i domovini. Ovakvi ljudi ne žele samo sebi korist, nego žele svojoj okolici blagostanje, te cijelim gradovima i pokrajinama muslimanskim. Ima svjetine koja ostavlja ahiret radi dunjaluka veleći ,,Nama je dunjaluk dosta!” To je hrđava svjetina. Ali, hrđava je opet i ona svjetina koja veli ,,Nama treba ahiret, šta će nam dunjaluk?” To su ljenčine koje se žale od rada, te daju prilike i mjesta hainima (smutljivcima). A šta oni rade? Jedni lete u ‘tekije’, drugi na Meku, dok se jedni zatvore u kuću i pročame svoj vijek na šiljtetima i kožicama. Ne znaju ništa nego zijevati. To su duševni ćuturumi. Svaki je čovjek dužan da radi šta mu ide od ruke – tjelesni ili duševni rad. I teški posao ostavljati nije pohvaljeno, jer se time ne vrši hamijet – osjećaj narodnih potreba!”
Reisu-l-ulema Džemaluddin ef. Čaušević je pod austrougarskom vlašću i tokom prvog svjetskog rata nastavio maksimalno požrtvovano obavljati svoje dužnosti, kao i nakon rata u pod vlašću Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Često puta je znao kazati: ,,Turske više u Bosni nema, valja nam samima bdjeti nad islamom!”
Prezirao je one koji se prave slijepi na nepravdu oko sebe, govoreći: ,,Prešutjeti na sve opažene nevaljaštine nije po šerijatu. Nevaljaštinu ne treba ni trudom, ni zborom preći, jer je fitneluk i belaj činiti se slijep pri Božijim zabranama. Dužnost je reći zalimu (tlačitelju) zalim, a mazlumu (potlačenom) mazlum. Ne treba se nimalo bojati, jer kad se tako ne govori nema sreće. Istinu treba reći!”
Kazivao je: ,,Fitneluk je ostaviti borbu gdje se treba u ime Boga boriti. Na takvim mjestima i takvim prilikama gdje treba sa neprijateljem borbu povesti, tada se u kraj povući, to nije dobro. To je fitneluk i najveći belaj.” Zatim je objašnjavao: ,,Nije borba samo spominjati ”borba”. A nije borba ni samo uzeti sablju i poći prema neprijatelju, nego treba sredstva koja se u borbi traže prigotoviti. Treba se najprije naobraziti, znati nauke i zanate… Ta nije nam Veliki Allah rekao samo ,,Ginite!” Prigotoviti treba ono ‘oružje’ KOJE VREMENU ODGOVARA.”
Velikosrpski režim Kraljevine Jugoslavije je već uveliko postavljao i dužnosti razrješavao ulemu prema podobnosti, a vlasti su zapazile da je reis Čaušević sposoban i hrabar reis koji svoje dužnosti obavlja predano i temeljito. 1930.godine donosi se Uredba koja, po svom sadržaju, podrazumijava oduzimanje prava Islamskoj zajednici na samostalan rad i raspolaganje imovinom. Od reisa Čauševića se otvoreno očekuje slijepo podaništvo ili gubljenje funkcije. Reis Čaušević odbija biti slijepi podanik režimu Kraljevine Jugoslavije.
On piše pismo tadašnjem Ministru pravde Milanu Srškiću: ,,Ja nijesam nikada nikoga molio da me predloži za imenovanje. Ja nijesam nikada nikome rekao da mogu raditi u okviru vaše Uredbe od 5.februara 1930.godine. Naprotiv, ja sam i pismeno i usmeno izlagao štetne strane te Uredbe. Ja NE MOGU BITI FIGURA i neću da budem u magli.”
Dalje se u pismu navodi: ,,Ovom Uredbom se oduzima Islamskoj vjerskoj zajednici pravo da samostalno upravlja i slobodno raspolaže svojom vjerskom imovinom. Uredbom reisu-l-ulema, Vakufsko-mearifsko vijeće i Ulema-medžlis postaju imena bez ikakva značaja…”
Reis Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević je, nakon ovoga, ubrzo smijenjen. Zvanično se vodi da je penzionisan ukazom kralja 6.juna 1930.godine.
Nakon njega smjenivali su se reisu-l-uleme koji su obavljali svoje funkcije kako su znali i umjeli u teškim nametnutim uvjetima. Nastao je period nametnute asimilacije koja se odrazila i na fizički izgled i odijevanje određenog broja uleme, pa i nekih reisu-l-ulema, te u tom cilju i brijanje sunnet brade, koju su do tada, po uzoru na Poslanika s.a.v.s., nosili svi muškarci islamskog Ummeta.
Iako ”penzionisan”, reisu-l-ulema Džemaluddin Čaušević, nastavio je doprinositi prosperitetu svoga naroda koliko su mu prilike omogućavale. Nastavio je predano raditi na afirmaciji odgoja i obrazovanja Bošnjaka. Sa hafizom Muhamedom Pandžom preveo je Kur’an a.š. na maternji jezik 1937.godine. Naredne godine, 1938., reis Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević je preselio na Ahiret.
Njegovoj dženazi je prisustvovao nezapamćeno veliki broj Bošnjaka. Ona je svjedočila kakvim duhovnim vođom ga je, u to vrijeme, smatrao njegov bošnjački narod.
Život i djelo reisa Džemaluddina ef. Čauševića je i danas inspiracija mnogim mladim istraživačima. Iz poštovanja i zahvalnosti prema njegovom požrtvovanom trudu i zalaganju, uz izgovor imena Džemaluddina Čauševića uvijek vežu titulu ‘reis’, s obrazloženjem da reis koji je obavljao svoje dužnosti tako časno i predano, uprkos teškim vremenima, zaslužuje veliko poštovanje.
